Mladi i perspektivni ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine često se odlučuju otići studirati u inostranstvo. Većinom radi boljeg obrazovnog sistema, iako pored toga postoje i drugi motivi. Njihove priče prožete su odricanjem, međutim, nagrada za to nije mala. Iskustvo i znanje koje stiču su neprocjenjivi. Naša sagovornica jedna je od njih, a odlučila se na studij u susjednoj državi.
U Bosni i Hercegovini se školovala i odrasla te se na raskrsnici odlučila na odlazak iz svoje domovine u susjednu državu Hrvatsku. Naša sagovornica Tea Gavrančić studentica je Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a uspješan čovjek za nju znači sljedeće:
– To je onaj ko je našao način da bude sretan u životu. Svi smo različiti pa tako imamo i drugačije želje, ono što je nekome sve na svijetu, drugome je trivijalno. Sreća ne mora biti “ispunjenje svih snova”, mislim da je bitnije da naučimo pronalaziti ljepotu u sitnim svakodnevnim stvarima, što mnogi u moderno doba ne vide. Da citiram svog oca: “Bolje biti sretan skladištar, nego nesretan doktor”, rekla nam je Tea.
S obzirom na to da je Gavrančić odlučila obrazovati se izvan granica Bosne i Hercegovine, objasnila je zbog čega, ali i istakla šta je veže za naš mentalitet.
– Volim vlastitu državu, ali mislim da ona ne voli sebe i zbog toga mnogi odlaze. Na osnovu svog kratkog iskustva na ovoj planeti primijetila sam da smo zapravo jako sposobni za obavljanje svih poslova i da ćemo sve uraditi najbolje moguće. Problem je što smo malo inertni i treba nam dugo da uopće to počnemo raditi – prvo kafa pa sve ostalo. S druge strane, mislim da smo narod koji ima dušu i da nema raje do sarajevske, kaže Tea.
Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu bio je njen drugi izbor, a prvi se nije ostvario zbog spleta nesretnih okolnosti. Ipak, Tea naglašava: “Drago mi je što sam došla u Zagreb”.
O razlikama u visokom obrazovanju u susjednoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ističe sljedeće:
– Fakultet na kojem studiram na nivou je svih dobrih evropskih tehničkih fakulteta, od opreme i organizacije do profesora i pristupačnosti svemu što želimo. Jasno su definisani kriteriji na ispitima, bez mogućnosti da ne položim ispit zato što se profesor “krivo probudio” ili mu se ne sviđa to što kažem “tačno” umjesto “točno”. Nemam pravo govoriti za druge fakultete jer ne znam situaciju, ali ovako je na FER-u. Jedna od stvari koje mi se sviđaju je njihova državna matura na kraju srednje škole na osnovu koje se upisuju na fakultet, jer je generalizirana i mislim da je tako najpoštenije, mišljenja je naša sagovornica.
Tokom svojih fakultetskih dana susrela se s mnogo interesantnih projekata i situacija poznatih većini studenata.
– To su one klasične studentske priče gdje usred ispitnih rokova jedino što imam u frižideru su jaja i mlijeko i mamin grah u zamrzivaču te druženja s rajom u sklopu studentskog doma, s otprilike pola zagrebačkih studenata na istom mjestu, priča nam Tea, koja živi daleko od svojih najbližih i svakog ćoška koji joj je poznat i drag.
– Dosad sam shvatila da ustvari nije toliko bitno da li smo završili neki fakultet ili pauzirali godinu, ili odmah poslije srednje počeli raditi. Puno je bitnije naučiti se snaći u životu i izboriti za ono što stvarno želimo biti. Nekako nam se nameće obaveza studiranja, a malo ljudi na kraju radi u struci i u suštini “potroši” te godine na nešto što možda nije htio/htjela, smatra Gavrančić.
Velik broj mladih ljudi odlazi u inostranstvo, motivisani željom da se obrazuju i žive u stabilnijem sistemu od onog koji naša država nudi. Onima koji planiraju studirati vani Tea poručuje sljedeće:
– Teže je nego što se na prvu čini. Od same činjenice da odjednom postaneš direktno odgovoran/na za sve što treba napraviti (hrana, stan, odlazak kod doktora…) do toga da u suštini nemaš nikoga fizički tu da ti pomogne u svemu. I da znaš jezik te države puno manje nego što misliš. Čak sam i ja imala problema sa standardnim hrvatskim riječima u literaturi, a pogotovo sa “slengom”. S druge strane, baš zbog gore navedenih stvari sam se počela osjećati odgovornije i kao da imam kontrolu nad svojim životom puno više nego dok sam živjela s roditeljima, istakla je.
Za kraj pitali smo je namjerava li se vratiti u Sarajevo kada završi studij.
– Ako uspijem naći dobar posao, vratila bih se. Studiram elektrotehniku i ako baš ne budem morala, ne namjeravam se baviti programiranjem. Tako da, u slučaju da nađem nešto u struci, definitivno bih se htjela vratiti u svoj grad.
Lamia Selimović/MojaBiH
