Književnost

Pjesnikinja Mina Imširović o rahmetli Halilu Džananoviću: On je živio i umirao u svakoj pjesmi

banner

Tog kišnog maja 1952. godine, dok su iz neba munje parale nebo, ispod malog krova Mehine kuće u Podosoju rodila je majka Fatima svog prvog sina i dala mu ime Halil. Četiri brata i dvije sestre, kuća mala a sofra puna. Kao prvo dijete, Halil je od malih nogu pokazao da ima čelični i slobodan duh koji je birao sopstvene puteve.

Znao se, bogami, i potući sa seoskom djecom koja bi ga sprečavala da svojoj voljenoj neni nabere jabuke iz okolnih voćnjaka i spusti joj na siniju za iftar, za vrijeme ramazana.

U svojoj petnaestoj godini seli s porodicom u Bratunac. Provodeći često vrijeme sa djecom na Drini, nije ni slutio da će ta rodna rijeka uz koju je rastao biti doživotni pečat uz njegovo ime. Radoznao i željan znanja, s nepunih osamnaest godina odlazi u Beograd. Zapošljava se i paralelno upisuje Pravno-poslovnu  školu, a poslije pravo.

Ali kad talenat dođe sa rođenjem, uzalud je bilo osporavati ga. Sve je češće pisao i objavljivao u Politikinom zabavniku. Nakon osvojene prve nagrade za pisanu riječ, koju velikodušno poklanja u uži krug porodice, postaje članom književnog kluba Nikola Tesla u Beogradu. Učestvovanjem na radnim akcijama, imao je priliku čitati poeziju preko radio valova za udarnike koji su gradili tadašnju SFRJ.

Munjeviti put ka uspjehu, nažalost, mnogi mu nisu oprostili, pa se Halil 1983. godine odlučuje osamostaliti. Otvara veliki restoran, ali zbog njegove širokogrudnosti, taj restoran je više ličio na javnu humanitarnu kuhinju pa ga ubrzo zatvara. U to vrijeme kreativne pjesničke šutnje, počeo je da slika tehnikom ulje na platnu.

Početkom devedesetih bio je primoran napustiti Beograd, tražeći za sebe jedno mjesto pod nebom. U ratnoj oluji njegova rodna kuća bijaše spaljena zajedno sa roditeljima u njoj, to jedino svetište u koje se uvijek vraćao nakon svojih boemskih letova.

Prva knjiga pjesama koju je napisao pod naslovom, “Pjesme namijenjene vatri“,   nažalost, nikad nije ukoričena jer je izgorjela zajedno s roditeljima. Izgubio je dvije sestre u djetinjstvu i još jednog brata u ratu. Ovog velikana bosanske književnosti je najviše ubila tuga i nepravda učinjena njegovim najmilijim.

Mina Imširović, autor teksta i velika poštovateljka Džananovića/ Haris Halilović

Početkom devedesetih obreo se u izbjegličkom kampu Utrecht u Holandiji. Nedugo nakon dolaska učestvuje u dokumentarnom filmu o masovnom progonu i etničkom ćišćenju svojih sunarodnjaka u BiH. Film pod nazivom „Pun mjesec iznad Bosne“, osvojio je nagradu u Amsterdamu i Tilburgu.

Njegova intelektualna moć, britak um, elokventnost i nadasve hiljade pročitanih knjiga Sigmunda Frojda, kojeg je često citirao tokom naših razgovora, pa do omiljene Luize Hay, izbrusile su tu pjesničku olovku koja je u njegovim rukama stihovala savršenu poeziju. Na taj nesvakidašnji i izvanzemaljski talenat i krik za pravdom uspio je pjesmom „ČUJ EVROPO“ , privući pažnju Evropske zajednice  koja mu je nudila publikaciju poezije. Njegov komentar na tu ponudu je glasio:
– Ne treba mi sponzorstvo ćorave Evrope.

Te iste Evrope koja je šutke posmatrala kako se vrši genocid u Srebrenici. Ako imalo imamo bosanskog u sebi, dužni smo da nikad ne zaboravimo veličinu i dostojanstvo njegovih šest riječi koje je tada izrekao. Umjesto tom bogumilskom dignutom rukom koju vijekovima pokušavaju da spuste i ukrote, ovaj bard zlatnog pera svojom poezijom prkosi učinjenoj nepravdi i zlu.

-I kunem se,

Kletvom ću na kletvu.

Kletvom i molitvom

Da mi se kletva usliši.

Nepotkupljiv, kad je u pitanju njegova zemlja Bosna, odbija ono posljednje u životu što nije postigao. Priliku da napravi pjesnički svjetski uspon. Ali Halil nije pisao poeziju, on je živio i umirao u svakoj pjesmi. Nebitne su mu bile brojke prodatih knjiga i njihovo promovisanje. Halil je tragao za istinom i činio je sve što je u njegovoj moći da bude barem jedan tračak svjetlosti kroz poeziju ljudima ka osvještavanju i samospoznaji.

Nesebični angažmani koji su uslijedili iz izbjegličkog kampa, pa sve do zadnjeg dana njegovog života su zlatni ramovi kojom je uramljena Halilova lična karta. Bio je komentator ispred bh. izbjeglica na internet stranici holandske televizije K. R. O u vremenu kad se odvijala anketa o stravičnom genocidu počinjenom  ispred trupa UN-a.

Bio je učesnik u emisiji Deset godina Tribunala na TV-West. Pet godina je bio voditelj i urednik „Radio Bosna“, koji se emitovao iz amsterdamskog studija. Za višegodišnje praćenje i izvještavanje o kulturnim dešavanjima, manifestacijama vezanih za rodnu grudu, promovisanjem i književnim uspjesima svojih sunarodnjaka biva nagrađen od SSDBiH Holandije. BiH Platforma 2004. godine je Džananoviću dodijelila titulu za najuspješniju ličnost godine. S punim pravom je nosio tu titulu koja je bila rezultat njegovog neumornog i svesrdnog rada da na najbolji mogući način promoviše svoju domovinu.

Na Festivalu poezije mediteranskih zemalja 2005. godine, dobio je specijalno priznanje.

Bio je dopisnik više novinskih i elektronskih izdanja kao što su, Dnevni avaz,  Platforma u Holandiji, list Bosančica u Belgiji, holandsko izdanje Zeg – Nieuws, online portal Tačno.net, Doznajemo.com, Avlija. Saradnik u TV Hayat i radio emisiji, Most, za dijasporu. Učestvovao je na II kongresu Svjetskog saveza dijaspore BiH održanom u Sarajevu 2004. godine.

Mnoge pjesme su mu prevedene na engleski, holandski, makedonski. Ujedno su zastupljene u dokumentarnim filmovima kao što su:

– Deset godina Tribunala, TV West, Den Haag, Tv Hayat.

Posljednjih deset godina života mnogo se angažovao u Zajednici sandžačke dijaspore u Holandiji. Sandžak je smatrao drugom domovinom, iako posljednjih godina svog života nije putovao, izrazio je želju da jednom poljubi sandžačko tlo. Nažalost ova želja nije ispunjena. Smrt je bila brža.

Na insistiranje njegovog dugogodišnjeg prijatelja, kojeg je zvao pobratim, Enesa Nuhovića, svjetlo dana su ugledale njegove zbirke poezije i proze pod nazivom, „Tragač“ i „Kobac“. Sve troškove štampanja knjiga preuzela je Zajednica sandžačke dijaspore Holandije. Neizmjerno se zahvaljuju svi njegovi čitaoci  Enesu Nuhoviću i ZSDH koji je pokrenuo inicijativu i istrajao u tome da njegova zbirka nađe put do javnosti.

Na kraju ovog njegovog nimalo laganog životnog puta, kojeg guram s tugom u rečenice, ne mogu vam, dragi čitaoci, objasniti kakva je tuga, kad svom najboljem prijatelju i UČITELJU, koji mi je bio uzor, pišem ovaj tekst u nadi da ću zajedno s njegovom poezijom dobiti bitku sa zaboravom. Jer smo dužni da pamtimo velike ljude koji su obilježili zajedno s nama jednu krvavu epohu. Reći ću s pravom da je Halil bio jedan od najvećih pjesnika koje je Bosna iznjedrila u zadnjih pedeset godina. Nadam se da ćemo jednog dana ugledati njegovo ime u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine, evo iskoristit ću priliku da apelujem na njih.

Imala sam tu čast da to divno biće i velikog čovjeka britka uma i izvanzemaljskog talenta upoznam krajem 2012. godine. Poezija je spojila i napravila neraskidivo prijateljstvo do zadnjeg dana njegovog života. Nesebično se zalagao da se ljudski um prosvijetli i oplemeni kroz pisanu riječ i poruke koje je u svojim pjesmama ostavljao.

Za MojaBiH napisala Mina Imširović, pjesnikinja

Related posts

SA MEŠOM SELIMOVIĆ NA FLORIDI

Editor

SJEĆANJE NA PRVI SUSRET MLADIH PISACA BOSNE I HERCEGOVINE NA KOZARI

BHD Info Desk Administrator

Milano: Među italijanskim autorima, u knjizi ‘Intervju sa istorijom’ i priča Emine Gegić

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment