BiH dijaspora

London: Suvenir iz Sarajeva

banner

E, da vidimo ko će brže prepoznati čovjeka kojeg su okružile uvažene dame?

Maratonske hodačice ili sarajevske planinarke po brdima i dolovima Londona. Često ih te desetinama kilometara duge staze dovedu i do Hampstead Heatha, vrha jednog od brežuljaka koji okružuju prijestolnicu Velike Britanije. S kojeg pogled leti na blagu, vječno zelenu padinu, na čijem dnu igraju valovi jezera koje ljeti privlači brojne kupače. Na toj visoravni, kao iz starih engleskih filmova, ispred jedinstvene Kenwood House, grofovske kuće iz 17. stoljeća, oko podneva, kada nema kiša i jakih vjetrova, odmara sjedokosi neznanac.

U stolici za rasklapanje i često s dekom preko koljena.

Svakog puta kada smo ga susretale izgledao nam je kao pravi engleski ser i nekako
poznat, kao da smo ga nekada susretale, vidjele. Pričale su mi proteklih sedmica
Dubravka Ajvazović, Jelena Jovanović-Malešević i Vera Pavlović Ungar.

Poslije smo na tim maratonskim višesatnim koračanjima napor i umor umanjivale
stalnim pitalicama ko bi mogao biti gospodin sa Hampstead Heatha? To nam je već
postajalo kviz takmičenje, dok jednom u kofi pauzi nije sinulo.

Pa to je Martin BellVeličanstveni ratni reporter iz ratnog Sarajeva. Jedini novinar koji se u živom programu svjetskog BBC, iz pakla grada pod Trebevićem, usudio prozvati britansku vladu i zapadne saveznike kako nedjelovanjem učestvuju u patnjama nedužnih ljudi usred Evrope.

Ma, nije to Bell! On je uvijek bio u bijelom odijelu, a gospodin s brežuljka je češće u odjeći tamnijih boja. Jeste, nije, jeste, nije. Nesigurnost je rasla, a time i znatiželja. Dogovor je bio da pri sljedećem susretu priđu tajanstvenom neznancu i po sarajevski, nesposredno, toplo, bez engleske hladnoće i uglađenosti lijepo pitaju – jeste li vi Martin Bell?

A, šta ako nije? Pa, eto pitale su i neće ih više to okupirati, gotovo mučiti kao u onim emisijama kako postati milioner.

I došao je taj dan. Bio je ponedjeljak, 7. decembra i planirano maratonsko hodanje od 16 kilometara. Lagano su se nekadašnje sarajevske dame približavale mjestu gdje je ponovo pod dekicom mirno sjedio sjedokosi zreli muškarac.

Idemo, tri, četiri. Uz gospodina je sada i dama. I ona je na stolici na rasklapanje i ona ima deku preko koljena. Hm, dobro je, lakše je prići čovjeku kada nije sam.

Oprostite, smijemo li vas nešto pitati? Kako da ne, izvolite, ljubazno uzvraća gospodin. Jeste li vi Martin Bell? Neznanac, uz blagi osmijeh, potvrdno klima glavom. A, vi ste?

Sada lete njegova pitanja. Mi smo iz Sarajeva, Bosne. Nevjerovatno, upravo sam sa suprugom obnavljao sjećanja. Naravno, mnogo smo spominjali grad koji mi je ostao u posebnoj uspomeni.

Sjećamo se i mi i vas i vašeg bijelog odijela za koje su govorili da vam je donosilo sreću i da ste uvijek u takvim odijelima.

Ha, ha to je bilo tačno. Prošao sam 18 ratova na raznim kontinentima i zamislite samo sam u Sarajevu bio ranjen. Da nisam bio u bijelom odijelu možda ne bismo danas ovako radosno razgovarali. Niti bi ja, niti moja žena u napetim COVID vremenima smiraj tražili na ovom prekrasnom brežuljku.

Da, tako je, dodaje Bellova supruga i to tečno na našem jeziku.

“Znate, ja sam s Kosova”.

“Ha, ha”, ubacuje se Martin, “govori ona još nekoliko jezika iz vašeg dijela Evrope. Nego otkud vi u Londonu?”

Znate već rat, izbjeglice.

“Pa, jesu li vam ovi moji pomogli kako treba”, nastavlja dobri Bell.

Jesu, jesu, hvala im. Posebno na teškom početku.

Radite?

Ne, već smo u penziji, pa ovako po brdima oko Londona sanjamo planine naše Bosne“, polušaljivo će Sarajke.

Na rastanku se Martin Bell ponadao novim susretima na vrhu zelenog brežuljka s damama iz grada kojeg nikada neće zaboraviti. Uz pozdrav naglasio je da stalno nosi suvenir iz Sarajeva, koji mu i danas odlično pristaje uz bijelo odijelo.

Kada su mi to s uzbuđenjem ispričale Dubravka Ajvazović, Jelena Jovanović-
Malešević i Vera Pavlović Ungar za odgovor oko Bellovog suvenira obratio sam se, zna se, svemogućem Guglu.

Doznao sam da Martinu Bellu poslije ranjavanja u Sarajevu, avgusta 1992. godine, ljekari u Londonu, na tri i po mjeseca dugom liječenju, nisi odstranili sve gelere granate iz želuca. Po njima bolje je bilo da ostanu gdje su. S gelerima se Martin početkom 93. ponovo vratio u Sarajevo i Bosnu i boravio gotovo do kraja rata.

Nakon Sarajeva, Martin Bell je zauvijek rekao zbogom izvještavanju sa svjetskih ratišta. Od tih 18 stratišta jedino se dva puta vraćao u Sarajevo. Muke opkoljenog grada i danas izazivaju velike emocije kod velikog novinara i njegovih 81 ljeta.

Ja, doznajem i ovo.

Prije više od godinu dana Martin Bell, naravno, opet u bijelom odijelu našao se na londonskom aerodromu Getvik. Nosio je kofere u obje ruke, nešto mu je zapelo nogu i pao je svom snagom na beton. Udarac glavom bio je gotovo tragičan. Tvrdio je poslije da bi sve bilo gore da nije bio u svom bijelom odijelu. Višemjesečnim liječenjem i velikom umijeću hirurga njegova lobanja je dobila niz titanijumskih pločica i vijaka, koje će nositi do kraja života. Dobio je novo, kako se voli šaliti, botoks lice. Ipak, nije nestao onaj poznati smioni pogled i obrisi koji otkrivaju ličnost što je obilježila rat u BiH.

I ko zna kako bi svi mi prošli da nije bilo Martina Bella i njegovih BBC živih javljanja i reportažnih priloga.

Zato ću zamoliti Dubravku, Jelenu i Veru da na slijedećem susretu na londonskom brežuljku Bellu prenesu veliko vozdra i hvala od raje i od mene.

Šteta što više nemamo konfekciju ALHOS, moglo je i jedno bijelo odijelo na
peškeš.

Piše: Pavle Pavlović (tekst ustupljen portalu Radiosarajevo.ba)

Related posts

ÖREBRO: “BOSANSKA KUĆA” BIT ĆE NAJVEĆI BOŠNJAČKI, ISLAMSKI I KULTURNI CENTAR U SKANDINAVIJI

Urednik BiH Info Desk

Banke u problemima: Napuštaju BiH, ali ostavljaju kredite!

On line dijalog sa bosanskim privrednicima u Austriji

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment