Pogledi

Kratka priča o besmislu rata: „NIKO I NEVIDLJIV U TAMI BJELINE – SPOZNAJE BESMISLA RATA PRIJEDORSKOG“

banner

Kratka priča o besmislu rata Autor: Sanel Jakupović Datum objave: 31.maj 2022. „NIKO I NEVIDLJIV U TAMI BJELINE – SPOZNAJE BESMISLA RATA PRIJEDORSKOG“

Dio prvi – PRIRODA

Devedeset druga je. Proljeće je. Miriše Prijedor. Priroda se budi. Visibabe su prošle, eto i maslačaka skoro su požutjeli, ali ima i onih bijelih cvjetova koji kao prah se raspipaju kad ih zapušemo i svirala od njih napravimo. Sunce je postalo toplije i trava je bila zelenija, jedrija. Ptičice po parkovima i krošnjama su počele da pjevaju najljepši pjev. Ali evo i mušica što se roje, i mrava što koračaju ponosno po površini i iz zemlje prave udubljenja koja pretvaraju u svoje mravnate kućerke. Lišće je krenulo da izvire, pup s drveća je krenuo da cvjeta. Ljepotica rijeka, što Sana se zove, postaje bistrija, zelenija, toplija. U daljini pogleda prema sjeveru druga ljepotica naša, što vitka Kozara se zove, postaje zelenija, toplija, ljepša, vitkija. Očima mojim što vidim, to duša osjeti i evo pišem vama, o ljudi, o običnom danu, proljećnom običnom danu, prijedorskom i ovozemaljskom, te godine, što hiljadu devedeset druga po kalendaru se zove. Oči su iskrene, njima razdvajamo istinu od neistine.

Dio drugi – LJUDI

A ljudi, gdje su ljudi, i kakvi su ljudi, ima li ih? Vidim ih puno. Hodaju, kreću se, pojedinačno, po dvoje, po troje i u grupama. Ima ih lijepih i manje lijepih, visokih, srednje visokih i niskih. Žene su dame, djevojke su ljepotice, proljeće ih učinilo još ljepšim. Djeca trčkaraju i igraju se ispred škole i ispred zgrade. Ljudi se voze na ponijima, bemiksima, s banana sicevima, ima i motora velikih i malih, trkaćih i bučnih što zvukom paraju nebo u sutone proljeća prijedorskog. Čini mi se da ne vidim mnogo auta, ne znam zašto, zaista. U školi smo na drugom spratu. Na času matematike kod starog profesora Perovića, priča nam pola matematiku, pola viceve da nam ne bude dosadno. Gledamo okolo i kroz prozor i jedva čekamo da čas prođe i da sletimo niz stepenice i odletimo u grad, neko kod Mursela na hamburger, neko kod Rame na kafu, neko kod Sejde na solu bolju od kole i kifle, neko kod Kanafe, a bile su dobre lepinje u kajmaku u Ljubijskom, sve miris nas zove. A ja bih tada gladan išao na Kićin brod gdje smo Knedla i ja jedva čekali da vidimo prve glasnike ljeta i skokove s ploče i skakaone na Kićinom najhrabrijih naših momačkih uzora, Miše Šmita, Jasmina Lubinog, Zoke Mikića, Gerija i momaka iz Lukovice što uz Sanu odrastaše.

Dio treći – POJAVE

Tišina je. U stanu se slušaju vijesti. Mama i tata šute. Sestra se bezbrižno igra vani sa sestrom Aidom ispred ulaza. Tu su Nina, Jelena, Emir, Zvjezdana s njom, vidim ih s terase na livadi kraj zgrade. Spremam se u grad, ali mama mi je rekla da ne kasnim puno i da u gradu ima puno naoružanih ljudi koji mogu povrijediti druge ljude. Pitam je zašto je to tako, ona mi sliježe ramenima i kaže da ne zna tačno ni ona i da se ne brinem jer će na kraju vojska i policija sve da smiri. Izlazim u grad i počinjem da primjećujem Pojave – ljude koji pričaju o ratu, moje prijatelje, školske drugove, druge ljude. I ne gledam na sat, krećem kući. U Artu smo popili kolu Knedla i ja, on me zove kod sebe da gledamo utakmicu, ali ja žurim kući. Ne znam ni sam, u meni javlja se strah, u stvari javlja se u meni neka čudna, do tada nepoznata Pojava. Počinjem da gledam vijesti na televiziji, slušam vijesti na radiju, propitujem roditelje o Pojavama koje tom prilikom čujem i vidim. Ali, sve se odvija brzo, strah se širi u meni od onoga što ta nepoznata Pojava želi. Zapitujem se sam u sebi zašto i kako se Pojava nadvila nad svima nama, nad mojim Prijedorom, nad mojim roditeljima, sestrom, rođacima, prijateljima. Bojim se Pojave.

Dio četvrti – NEIZVJESNOST

April je trideseti devedeset druge. Ujutro se spremam u školu, četiri godine mlađa sestra je već otišla prije mene jer je morala duže da ide do škole Mira Cikota, dok sam ja tu preko puta u mješovitoj školi za tili čas u klupama. Dok sam kretao iz stana, telefon je zazvonio i mama se javila, bila je usplahirena i rekla je da ne idemo u školu i da je grad zauzela vojska. Srpska vojska i milicija, tako su saopštili na Radio Prijedoru, su preuzeli 2vlast i punu kontrolu u gradu. Mama je rekla da su postavili nekakve punktove sa naoružanim ljudima po gradu, kao na filmovima. Mislim se, nisam još vidio i ne želim. Poslušao sam mamu, ne sluteći da od tog dana nikada neću kročiti u školsku zgradu i da će naprasno biti prekinuto moje srednjoškolsko obrazovanje. Sutradan je Prvi maj, praznik rada, međunarodni. Tata je prethodnih godina tradicionalno sazivao familiju, nas petnaestak, dvadeset, na vikendicu u pet kilometara udaljenoj Ćeli. Devedeset druge je bio izuzetak, bila je neizvjesnost šta će se desiti sutra, šta se će desiti danas. Tata je bio jako zabrinut. Radio je u Banjoj Luci i putovao je svaki dan crvenom korsom na Pedagošku akademiju u Banja Luku, ali od tog tridesetog aprila ostao je u stanu i čekao da mu jave. I on je bio u neizvjesnosti. Mama je išla na posao još neko vrijeme, imala je neku propusnicu od firme, neki papir, kojim je valjda dokazivala da se zove svojim imenom i da je živa i da radi u Komunalnom na Urijama. Bila je vidno uzrujana, nervozna, nije shvatala zašto i zbog čega se to sve dešava, nije imala objašnjenje. Bila je u neizvjesnosti šta će biti sutra. Svi smo bili u stanu, mama, tata, sestra i ja. Čekali smo Neizvjesnost.

Dio peti – NEVIDLJIVI

Šesti maj je, rođendan mi je, sedamnaesti. Punih sedamnaest imam, ali ne slavim, nije mi do rođendana nikako. Želim da sam nevidljiv, niko želim da budem tih majskih dana oko moga i maminog rođendana, a i sestrin je blizu, majska smo porodica, u većini, osim oca. On je septembarski list. Izlazim vani, prvo ispred zgrade, pa na tenis, volim tenis, igrao sam ga, trenirao i takmičio se, ali ja ga ne vidim, želim da sam nevidljiv, želim da sam niko. Zbog straha i neizvjesnosti želim da ne idem nigdje, ali ja sam u autu, jugo me vozi, stric me vozi kod dida i majke u Puharsku. Policajac nas je zaustavio na punktu kod autobuske stanice i uzeo dokumenta od strica i uredno pozdravio. Vidio sam lice, poznato lice, moga poznanika i idola mladalačkih, navijačkih dana, jednog od mojih grobara Šonu s Urija. Šone je uz Idžana bio jedan od vođa navijača Partizana u Prijedoru tih osamdesetih i devedesetih godina, dok smo Knedla i ja bili podmladak nekoliko godina mlađi i zbog naše ljubavi prema voljenom klubu smo izradili do tada najveću zastavu navijača iz Prijedora sa natpisom „Grobari 3– Prijedor“. Šone me je uredno pozdravio i rekao da se puno ne krećemo po gradu radi naše sigurnosti i tada smo se posljednji put sreli i vidjeli. Zaključio sam da nevidljiv nisam, niti mogu biti i nastavio disati u uslovima nove spoznaje.

Dio šesti – POMRAČENJE UMA

Kraj je maja, ne idem u školu, u stanu smo svi, dosadno mi je. Oslobodio sam se neizvjesnosti, a i strah me malo popustio, odlazim u Puharsku kod strica, dida i majke. Pričamo i sjedimo do kasno u noć. Čuje se zvuk eksplozije, nepoznat i jak zvuk, blizu je nas, i onda tišina, i onda nakon nekoliko sekundi eksplozija. I tako zaredom nekoliko puta, pojedinačno i u serijama. Stric i ljudi koji su sjedili s njim u obližnjoj kafani kod Šabe u Ilindenskoj ulici u neizvjesnosti i strahu su rekli da je možda riječ o granatiranju Hambarina iz smjera obližnje kasarne. Sakrili smo se u stričevu kuću i tu dočekali jutro. Sutra sam već na Pećanima kod mlađeg strica. Bili smo sami u stanu na posljednjem spratu u zgradama C-4. Igrali smo karte, šah i gledali televiziju. Nismo se kreteli po naselju niti išli u grad, osim jednog dana kada smo otišli kod Izeta u Puharsku da vidimo baštu i dospjele jagode. Trideset prvi maj je, jutro nije svanulo, mrkli mrak je. Oko dva sata iza ponoći probudile su me strašne eksplozije i pucnjava koji su se čuli iz neposredne blizine, do tada nikad jaču buku nisam osjetio i bacili smo se na pod ispod kreveta stric i ja. Pucnjava i eksplozije su bivale sve jače i jače, nismo znali ni stric ni ja o čemu je riječ. Nakon nekog vremena pokušao je stric da proviri kroz spuštene roletne vani prema ulazu zgrade ispred koje je bio punkt naoružanih ljudi, ali neko je zagalamio na nas da hitno spustimo roletnu i da se svi spustimo na prizemlje u neke polupodrumske prostorije. Tu smo zatekli sve komšije iz stričevog ulaza i tu smo u tišini, bez priče, ostali do jutra.Svi smo se samo zgledali, šutjeli i u očima sviju nas je vladao neobjašnjivi strah za život. Po svanuću smo otišli nazad u stan, i slušali smo radio stanicu na kojoj je oglašeno da su grad napale takozvane paravojne „muslimanskohrvatske“ formacije i „zelene beretke“. Vijesti su se ponavljale vrlo često i sjećam se da sam slušajući vijesti osjećao još veći strah i neizvjesnost. Tog istog dana, iza podneva, eksplozije i pucnjava su utihnuli, a s radija sam čuo vijest da je grad odbranjen od napada i da su srpska vojska i policija ponovo uspostavili kontrolu nad gradom. 4Nisam ni primjetio da je cijeli dan stric hodao u obući po stanu i da je nenormalno pušio i nije gasio cigaru. Mene je bolio stomak i nisam mogao ništa jesti i imao sam proljev. Taj dan i noć nisam spavao, bilo je totalno bunilo i pomračenje uma. Nisam bio svjestan stvarnosti.

Dio sedmi – SPOZNAJE BESMISLA RATA PRIJEDORSKOG

Drugi je dan od spoznaje da sam živ, ali pitam se još uvijek da li sam neko ili još uvijek niko i nevidljivi. Jutro je, telefon zvoni i stric se javlja, glas mu drhti i brzo spušta slušalicu. Naređuje mi blagim glasom da se spremim i da će uskoro po mene doći vojnik koji će me odvesti do moga stana kod tenisa. Nevidljiv sam, vojnika ne poznajem, predstavio mi se, ali ime mu ne znam, osim da je rođak od moga komšije Sime. Daje mi neku plavu traku koju mi veže oko ruke, iznad lakta. Kaže da je to valjda da se raspoznaju vojnici na ulicama. I on je imao takvu plavu traku oko ruke. Krećemo se brzo i bez okretanja, on ima pušku i vodi me za ruku, koračamo kroz pećanski park i odjednom čujemo pucnjeve i zaliježemo, kao na filmu. Nastavljamo dalje kroz glavnu ulicu gdje primjećujem razbijene lokale i vojnike raznih uniformi i s trakama na rukavu, plavim i crvenim. Vidim i neke paljevine usput. Do stana me je dopratio taj čovjek kojeg nikad više u životu nisam vidio. Prvi susret nakon 5 dana sa mojima, majka me ljubi, plače, pita da li sam živ. Otac je plakao isto, čovjek kojeg nisam vidio nikada da plače, pustio je suzu i zagrlio me. Ispričali su mi da je ispred naše zgrade oko podneva 31.maja došlo do razdvajanja civila iz naše zgrade i ulice tako da su na jednu stranu bivali odvojeni građani srpske nacionalnosti a na drugu svi ostali građani – muslimani i hrvati. Po njihovom svjedočenju, oca je spasio komšija s prvog sprata Simo koji je uzviknuo na vojnike i s pištoljem zaprijetio vojnicima da ne vode u autobuse moga oca jer je on pošten čovjek i da nije, kako je Simo rekao, „ustaša“. Prilikom predaje legalnog pištolja tog dana je oca u našem stanu kundakom udario vojnik, nakon čega je moj otac pao na pod u nesvijest i bio je raskrvaljene glave. Možda ga je to spasilo, pomislio sam i bio sretan što ga vidim živog. Mama je zatim ispričala priču u kojoj je glavni lik bila moja sestra, koju je predstavila i kao tragikomediju koja oslikava svu besmisao tog prijedorskog majskog dana rata u ulici Ibrahima Kahrića. Prilikom razdvajanja civila, vojnici su išli od osobe do osobe i pitali za ime odnosno nacionalnost i kada su došli do moje sestre ona je onako u strahu za život rekla „Mama ja sam srpkinja“, želeći na taj način da se identifikuje sa 5grupom osoba nad kojima vojnici nisu pravili fizička ili mentalna maltretiranja. Majka ju je zatim, rukom privukla sebi i rekla, ne kćeri, dođi ovamo, ti nisi srpkinja, ti si muslimanka. Tih majskih dana spoznavao sam novi svijet, svijet stvarnosti besmisla rata, želeći i dalje da budem nevidljiv.

Dio osmi – TAMA BJELINE

Mračno i tamno je nego inače u našoj dnevnoj sobi sa sjeverne strane zgrade, sredina je vrelog junskog dana. Pogledam na balkon i vidim široku i veliku bijelu plahtu, čaršaf koji je obiješen na dva štrika, bez drugog veša. Rekoh: „mama, daj molim te, skloni onaj čaršaf, osušio se dva dana čini mi se da stoji na štriku“. Mama me začuđeno i iznenađeno pogledala i zapitala da li sam na radiju čuo proglas da svi muslimani i hrvati koji su lojalni srpskoj republici Bosni i Hercegovini moraju na vidljiva mjesta istaknuti bijele plahte, kao i bijele trake oko rukava kao znak lojalnosti. Onda mi je pokazala da je isjekla od gaze i bijele trake za nas četvero koje moramo nositi kada izlazimo van zgrade. Tad vidjeh i da tata u stanu stalno nosi tu nekakvu bijelu traku oko ruke. Mislio sam se, dobro ako je to znak da ću preživjeti i ostati živ u ovom Prijedoru koji mi se okrenuo naopako i koji sam počeo da prezirem i mrzim, onda dobro, to će biti najmanji problem da nosim tu bijelu traku oko ruke. Nije bilo otpora s moje strane, ali shvatio sam vrlo jasno da je to bilo žigosanje ljudi po osnovu njihove nacionalne pripadnosti i da sam takve stvari do tada učio iz istorije drugog svjetskog rata kada su na sličan način židovi bili stigmatizirani. Čaršaf je bio obješen do kraja našeg boravka u Prijedoru, septembra 1992, a bijele trake ne znam kada smo prestali nositi, ali znam da je tata svoju traku iznio iz Prijedora i da je i danas čuva u nekoj od svojih kutija uspomena na preživjelo prijedorsko ratno stradanje devedeset druge. Tih majskih dana prijedorskog besmisla rata tama je pogazila bjelinu dana, a dan je bio godina, vječnost, mrak. ***

U Prijedoru, 31.maja 2022.godine Autor: Sanel Jakupović

Related posts

GLADNIH SVE VIŠE: Svečano otvaranje javne kuhinje, možemo li niže pasti

London: Obraćanje člana Predsjedništva BiH dr. Denisa Bećirovića na komemoraciji povodom 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica“

Copo Sejo

Adil Zulfikarpašić i liberalne političke inicijative

Leave a Comment