Ili: Ostati- otići, o dva mlađahna, uputnici i podsvijest kontra crnih prijetnji
Piše: Sead HambiralovIć
„…Kad se u daljini ukaza grad
sav u suncu, a po rijeci razasuto srebro,
srce poskoči, hoće od auta brže
stani, stani- stani!,
prvo želim posjetiti očev mezar…“
(poema Povratak u knjizi Novo sunce, S.H.).
A nisu isto ni odlazak i svako pakovanje kofera. Ono „normalno“, sa čvrstom odlukom da krene u „bolji život“, a naspram onog sa kakvom takvom utjehom što se izvukla živa glava. Neki dan sreo dvojicu mlađahnih u državnoj firmi sasvim raspamećenih oko pitanja svih pitanje- ostati ili dići sidro. Jedan je „vidio“ Njemačku, izdržao godinu. Plata je bila solidna, ali dođe na isto kade se sve sabere. Veli da se ovdje kao samac sa devet „stoja“ može sasvim dobro živjeti.
FALE MU BRDA: Drugi sa diplomom „jakog“ fakulteta nikako da nađe odgovarajući posao. Otišao na „spajanje“. Čim je sletio u Hanover već s prve steglo u grudima. Zaškripilo već nakon tri dana u – „karakteru“. Plus „ona“ uzela državljanstvo, ne pada na pamet povratak- njemu fale naša brda, pa to ti je. Nakon tri mjeseca vratio.
Spominjao Željku Babić koja je prije nekoliko godina „dobrovoljno“ otišla. Zaintrigirala njena prva iskustva. Začuđen da neko ode iz Lijepe njihove, a toliko plavog mora i sunca…! Helem, krenula sa učestalim objavama i faljenjem svakog kutka nove zemlje i tamošnjih ljudi. Jednom sasvim pretjerala i nemal odreagujem. Malo po malo shvatila da baš i nije sve idilično kako na prvi pogled dojmi – posebno kada je krenuo virus. Pukao film i sa familijom vratila u- Rijeku.
„Slab“ sam na multinacionalnu Istru, posebno Rijeku i Pulu. Pa davni kontakti oko nekih „uvezivanja“ – ponešto spominjao. Pa festivali u Areni, pa dječije odmaralište u Puntiželi preko puta Briona, pa Šuhreta Dumanjić, Mario Blečić, župan Stevo Žunić, anegdota sa „dva“ gradonačelnika koji su imali želju da sretnu jednog ovakvog…
Željka opet krenula hvaliti novu sredinu, a u zadnje vrijeme haman popušta. Njenoj pronicljivosti nema kraja, a hoće da zađe u sve dubine- ovaj put u zdravstvo. Kačila je neka boljka i kao grom – loš nalaz- srećom ispala greška.
(NE)RED U NEDOGLED: Sve potanko sjajno opisala na svojoj Fb stranici od 16. septembra, finiš najinteresantniji- čista literatura! A vezano za grešku oko moje uputnice išlo je ovako. Mogao sam preko „veze“ kod ortopeda, ali haj da se uvjerim kako to regularno funkcioniše kod naaas. Očekivano- nemal (ne)red u nedogled. Prvi dan nakon 5 sati odustao, narednog dobio savjet u koje vrijeme je najmanja gužva. Sveukupno nije mašilo kao prethodnog i „krem“- treba ovdje pa ondje udariti pečate…
Sljedećeg dana u Socijalnom red skoro 50 metara. Srećom, neko „prepoznao“. Pošto sam počesto „klimav“ zbog bolova u preponi pa neka bude opravdanje preko reda i nisam dugo čekao. Kad, na šalteru, treba još uplatiti „markicu“ na pošti – objašnjeno da sve tamo stoji na vidnom mjestu. A pošto ništa nije „stajalo“, haj natrag po žiro- račun, pa opet curik da se uplati 20 (dvadeset) hebenih KM „participacije“ i priznanica odnese na početnu „poziciju“. I samo što sam smoren „prihajao“ doma zovu iz Socijalnog. Greška- zamijenjena uputnica- treba sve nanovo!
Jah- sutradan opet sam na Gradini- pun hodnik, ne pika se tuđa greška, povuci – potegni nekako sam „napredovao“. Ostalo, idi još ovdje, idi ondje, lijevo pa desno, pa liftom koji ne radi. Onda sam „pukao“ pred, haman zadnjim šalterom- ne mrdam nikuda! Srećom, ukazala se sestra blagog lika i uz izvinjenje na sve što me snašlo, uzela papire i za desetak minuta završila preostalo. Malo sutra- trebao je još jedan pečat od kućnog ljekara na Sjenjaku…
Izvinjenje- neko “opravdanje” da je tekst u zadnji čas neplanirano išao namjesto dogovorene kolumne. Zbog cajtnota nisam stigao pažljivo pogledati izložbu- učinio naknadno i radostan kada sam ugledao slike meni dragih prijatelja iz Norveške, Ragnar Olaf Hauge i naše Tuzlanke, Sabine Hauge. Foto: S.H.
PRETIČE „KRUPNIJE“: Nije ni čudo što je sve tako, ali sa manje jeda nego kod ostale raje. Kao nemam kad da se bakčem „na sitno“- ima „važnije“ i – ispade „normalno“ što sam „srebro“ po mojoj bivšoj rijeci snimio rutinski. Ni mrve ushićenja kao prvi put dok sam prilazio gradu „u bijelom autu na poznatom putu“ (pominje ispod naslova a time počije i jedna filmska storija, ukucati na You Tube ili Google: Putevima Hasna Kaimije, op.a.). Niti čuditi što se nisam obradovao norveškoj ponudi u EU gradu kulture i turizma, koju niko ne bi odbio! A „golemija“ od one šte je u svijetu učitelj savjetovano davnih vremena svome učeniku, mome „pobratimu iz prošlosti“ (početak priče Kaimija, Derviša Sušića, op. a.). Samo je pitanje ko je gore prošao kad se vratio. I priličnom razlikom- jer se „vraćam“ 26 godina, i tek zadnje dvije sasvim „utvrdio“!
Ostajem pri prvom navedenom „procentu“ (ima na Google: Bijeli golub ponovo (ne)leti 346: ZAŠTO JE ZVORNIK- TUZLA 51:49..? ) iako u etnički očišćenom rodnom gradu nemam šta da tražim. S početka je izgledalo obečavajuće kada se zatalasalo oko dijaspore, ali, ali- ali!. Istopilo se i nakon ovih stihova: „Nešto je jače i brka logiku svaku…“, spalo na dva – tri razloga zašto sada „odem“. A tih majkinih, tuzlanskih 49 procenata je utjeha neka. Ponekad (i) obradujem, kao zadnjem nadahnuću u sitne sate kada me podsvijest probudila sa „rješenjem“ za današnju prezentaciju. Ako ne ustaneš i zapišeš, ujutro „ode“…
Spominjao „A“ tim. Proteklih dana potegao dobro i uskoro znaće se hoće li se oko Bijelog goluba „zakolutati“ kontra crnih prijetnji sa svih strana.
_________________________________________________________________________________________________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com
