Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne)leti 446: VIŠE RAZLOGA ZAŠTO „CENTAR“

Piše: Sead HambiralovIć

O obrazovanju je riječ u ovim (ne)vremenima. ”Nije dosta što je Marija Terezija učinila obaveznim školovanje 6-13 godina. Danas je obrazovanje nužno dok si živ inače propadosmo…”, ustvrdiće poznata Riječanka, Željka Babić. A izlizano je oko ”izazova”, koje rabe naši iz politike – svakodnevno pretiče zbiiilja i ledi krv našto su sve spremni bjelosvjetski močnici i nihovi trabanti.

”Razmišljam danas o tome kako informirati ljude o bitnom – kako biti bolji čovjek, kako čuvati okoliš, ljudska prava, zajednice i bioraznolikost. Treba nam mjesto gdje bi ljudi mogli saznati kako se ponašati prema neurodivergentnim osobama, razvijati tolerantnu i inkluzivnu kulturu i saznati za inicijative i stručnjake iz svoje domene / regije…”, između ostalog, veli Željka na svojoj Fb stranici.

FORMA I SUŠTINA: U prošloj kolumni, ponešto najavljeno, ali trebaće snage, debeli živci, strpljenje i ”dodatne” pameti da se dođe do cilja. Ranije spominjao naše novine koje su izlazile u Skandinaviji (”Bosanska Pošta”). Okupile najbolje saradnike iz dijaspore i domovine, pa se i jedan ovakav još spočetka priključio-  kad mogne, nezanemarujući svoje glavno. Poznato zašto danas nije lako održati printane medije, a razlog gašenja, nakon dvije decenije, treba tražiti ”(i) što nisu ”odnjegovani” novi čitaoci. Na dvije ”Dječije strane” doslovno prepisivan nastavni program, namjesto da su se forsirali ”živi” tekstovi, pračeno ”odrastanje” naše djece u tuđem svijetu. Forma je zadovoljena, ali ne i suština. Haj, da se dobronamjerno ukaže – dato mi za pravo, ali bilo je kasno…

Ovaj put napokon nadošao gdje je ključna ”kvaka” – roditelji! Ako se sve svelo na škole, grdna je pogreška. Ono što se nosi iz kuće je temelj kada se dijete ”preda”. Ponešto pisao kako se otac ”originalno odredio” spram struke. Jeste koštalo, ali nauk za sva vremena! A majka je ”oštrije” – s pika kada se ”s vrata” žalila komšinica Vida što igramo ”lopte” na školskom pločniku. Pored njena kuća, a muž bolestan- razumjeti. Prijetila ”nožem”, a majka presjekla: dok su druge ”branile” svoju djecu – ”neka zove policiju”! I doista bi dozvolila da me ”vode”. Hipotetički, ”prijavila” (i) da sam napravio zločin u ratu – a ne kurvinjisko skrivanje kao neki znani.

ORUŽJE NA KAPIJI: Te relacije: kućni odgoj – škola moglo ”pola – pola”. Ni malo jednostavno zbog svakodnevnih ”izazova” i uticaja sa mnogih strana. Pa će oko najavljenog u Tuzli trebati dobro potegnuti vezano za edukativni dio projekta. Neće se mimoići ”pitanje” onog prednovogodišnjeg štanda sa ratnim igračkama na Kapiji?! Nevjerovatno, na hiljade prošlo (roditelji, ljudi iz struke, javno mnjenje..!) a niko ni ”mukaet”, što bi rekao akademik Mandžo.

Kratko oko ”istorije” sve ove priče, od moje ”ciljane” antiratne norveške dječije predstave, u okviru projekta ”Svjetlo za djecu u ratu”, sa crtežima koji su mi u Bergen poslali iz tuzlanskog Doma za nezbrinutu djecu. Pa kako se reagovalo u Švedskoj nakon dva moja polemička teksta i prihvatanja da se u Lars Vivalius školi u Orebru realizuje neobični mirovni program. Obezbijeđena je dvogodišnja podrška renomiranih institucija ovog grada i Štokholma, uz kuriozitet da je Bosanac potpisivao diplome švedskoj djeci! Epolog: ratne igračke više se ne mogu vidjeti po skandinavskim prodavnicama! A već oko onih ”pravih” i ko ih sve po svijetu proizvodi, prodaje, preprodaje – bolje ne započinjati…

Nema dvojbe da je ”slika” štanda na Kapiji ”prizivanje” ponovnih crnih dana! Pojednostavljeno – neka (i) djeca ”vježbaju”..! Ispade zadžabe 96. poklonio norvešku predstavu da se odigra na našem jeziku u Narodnom pozorištu. Dupke puna dvorana, ozarena lica i –  sve ostalo na tome. Ni ”mukaet” da se neko zainteresova i program prenese u naše škole. Jeste nekadašnji direktor Zeničkog pozorišta pokušao ”naviti”, a zašto nisam prihvatio o tome razgovarati, pisano i više je razloga.

Brošura ”Škole za dječije ambasadore mira” realizovane u Švedskoj. Program je inoviran i znatno dopunjen. Prije nego se nadležnima uputi na odobrenje, Sead Hambiralović, pokretač ovog projekta želi da čuje i mišljenje roditelja. Ovih dana je dogovor oko organizacije. 

MOTIVI: MOTIVI: Sasvim sigurno da su nastavnici smoreni i raspamećeni. Roditelji na drugi način u borbi za golu egzistenciju. Meni ne ”zamjeri” što sam toliko zapeo. Više je motiva, ali ne ide u glavu tolika indolentnost – ne činjenje, koliko se može u svome djelokrugu. Pa iz Tuzle, baš sa Kapije, na sve četiri strane krenu  dječije poruke, vapaji!, da se ovaj svijet okrene u nekom boljem smjeru. Makar pokuša radi te naše djece u koju se zaklinjemo.

”Željeti i htjeti dovoljno je za moći”. Spominjao nekadašnjeg guvernera Tuzlanskog kantona i ministra obrazovanja. I koji dometi se mogu napraviti kad se struka uključi. Tada je GljivaMira na neki način “pomirila” političke orjentacije Grada i Kantona. Gradonačelnik Bešlagić zdušno je podržao moj dolazak, a škole sa Kantona listom uključile. Te 97. naša djeca su uradila sjajne crteže koji su obišli brojne zemlje i sada sastavljeni na dugom platnu vrijede zlata. U prošloj kolumni fotos kako prelijepo izgledaju na mirovnoj manifestaciji u jednom od najljepših švedskih parkova, sa bijelim golubom u zraku. I koje simbolike: u ideji da se ”spuste” na tuzlansku Kapiju..! Sa dvije mogučnosti: perfomans u povodu početka Škole za dječije ambasadore mira a instalacija montira u zraku kao stalna ili povremena postavka.                                                                                                             

Pisano gdje (sve) nastaviti, a probati ”uključiti” (i) djecu iz moga rodnog Zvornika. Između ostalog radi komšije Andrije, čiji sin Bojan je dobio posao u ”Bingu”, a ne tako davno spominjao Slađana Ljepića. Obojicu pozvaću da budu gosti kada krene ova škola i šta vele za kratki odlomak u knjizi i ”onaj” fotos na ulici sa drugarima dok su bili malešni?

Zanimljivo, u nedelju desio mi se pljaf i sunce na licu jedne povratnice (ide fotos u subotu). Izgleda nekima se nije dopala nedavna kolumna Bijeli golub ponovo (ne)leti 444: SJENE ISPOD ZVORNIČKOG MOSTA . Zatekao mrak na licu prijatelja iz djetinjstva – haman ”primjedba” što sa jednim ovakvim ima ”posla”(?!). A podugo bi trebalo oko dobronamjerne poruke da: SVE JE DOBRO (NAPISANO, op.a.) ALI SPOMINJATI HIČKOKOVSKA UBISTVA NIJE DOBRO ZA POMIRENJE…Naravno, naravno.., ali da je minimum minimuma učinjeno u ovome gradu, makar iz pijeteta na one kojih više nema. Duboko sam vezan za taj most i Drinu i dužnost spominjati kako stvari stoje na ”terenu”. I, bez pardona, na račun ”druge strane”, kako je godinama neuređen spomenik na Kazanbašči…

P.S.                                                                                                                                                                                    ”Teško je hodati po blatu – ode obuća u tom „trackanju“. Ali iz blata rastu prave stvari…“ Parafrazirao, nadati se – u prolazu uhvatio šta slikovito reče jedan pedagog iz susjedstva. Ne stigoh doznati ime – doznaću.

U vezi kolumne:                                                                                         

 ———————————————————————————————-                                                                         Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira;                                                                                            Prenose: portal BHDINFODESK,  povremeno portal Oslobođenja, Moja BiH i šalje                                                                                               na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com

Related posts

Bijeli golub ponovo (ne)leti 328: SIDRANOVA I FADILOVA KNJIGA (6)

BHD Info Desk Administrator

Šumaherov trkači kombinezon izložen u Sarajevu

BHD Info Desk Administrator

Uvoz vode, sokova i piva u BiH veći od izvoza

Editor

Leave a Comment