Umro je Miroslav Ćiro Blažević, legendarni fudbalski trener i bivši selektor hrvatske i bosanskohercegovačke reprezentacije, preminuo je u 88. godini nakon duge borbe s s karcinomom. Bolest mu je prvi put dijagnosticirana 2011. godine, dvaput ju je pobijedio, ali treći put, nažalost, nije uspio. Za dva dana je trebao proslaviti 88. rođendan.
Miroslav Blažević rođen je 9. februara 1935. godine u Dolcu na Lašvi, kao osmo, najmlađe dijete Katarine Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića.
Njihovo prvo dvoje djece Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu puno govorila, umrla su u dobi od nekoliko mjeseci od Španske gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu (rođ. 1922.) i Dragicu (1926.), braću Antu (1923.) i Joška (1927.), a starija sestra Jozefina (1933.) živi u Zagrebu.
Miroslav je kao petogodišnjak na jednoj zabavi u travničkom Hrvatskom domu dobio nadimak Ćiro, po lutki trbuhozborcu, što je ražalostilo njegovu majku, jer je njezin najmlađi sin za nju oduvijek bio Braco, s obzirom da je Seku već imala, Miroslavovu dvije godine stariju sestru Jozefinu.
Ćiro je od malih nogu pokazivao interes prema sportu, pa se počeo baviti skijaškim trčanjem. Kao 15-godišnjak nastupio je na republičkom prvenstvu na Jahorini, a 1952. na državnom prvenstvu na slovenskom Pohorju u trci na šest kilometara bio je pobjednik u konkurenciji mlađih omladinaca. To je bila prva titula za jednoga takmičara iz BiH, a Ćiro je u trci nadmašio favoriziranoga Slovenca Seknea.
Ćiro se, uporedo sa skijašim trčanjem, počeo baviti i fudbalom, pa se priključio travničkom Bratstvu, gdje je kao vrlo talentovan napadač, golgeter već s 15 godina bio priključen prvoj momčadi. U klubu su mu falsifikovali dokumente ‘postaravši’ ga za dvije godine, kako bi mogao nastupiti za seniore.
Kada je 1954. godine bio u Zagrebu u posjeti sestrama Jeleni i Dragici, slučajno je u šetnji Ilicom sreo svog bivšega trenera iz Bratstva Zlatka Golca. On ga je, poznavajući Ćirine fudbalske kvalitete, poslao na trening u Dinamo. Tamo je mladog Travničanina uskoro prvoj ekipi priključio trener Oskar Jazbinšek, te ga je poveo na turneju po Mediteranu i Bliskom istoku.
Međutim, Ćiro nikada nije odigrao službenu utakmicu za Dinamo, jer je dobio poziv za odsluženje vojnoga roka u Čačak. Tamo je trebao ostati 18 mjeseci, ali vojni rok u međuvremenu je bio produžen na 24 mjeseca, a nakon njegovoga isteka za njega u Dinamu više nije bilo mjesta, pa je u proljeće 1957. godine postao igrač Lokomotive, zatim Sarajeva (1957.-1959.), a posljednji klub za kojega je igrao u Jugoslaviji bio mu je Rijeka (1959.-1963.).
U Rijeci je upoznao svoju suprugu Zdenku Đorđević, s kojom se oženio 1961. godine i dobio troje djece: kćeri Barbaru (rođenu 1962.) i Katarinu (1966.), te sina Miroslava (1971.).
Iz Rijeke je 1963. godine prešao u švajcarski Sion, potom je igrao za Servette (1965.), a igračku karijeru okončao je u klubu Moutier (1966.).
U Švajcarskoj je započeo svoju briljantnu trenersku karijeru, a prvi klub bio mu je nižerazredni Vevey (1968.-1971.), potom je preuzeo Sion (1971.-1976.), s kojim je osvojio svoj prvi trenerski trofej, švajcarski kup 1974., zatim Lausanne Sport (1976.-1979.), a 1976. godine u dvije je utakmice, s Austrijom (1:3) i Švedskom (1:2), vodio švajcarsku fudbalsku reprezentaciju.
Ćiro se potom vratio u Jugoslaviju te 1979. preuzeo ekipu Rijeke, a u decembru 1980. godine prihvatio je poziv Dinama. Ondje se u prvom mandatu zadržao do ljeta 1983., potom drugi put od 1985. do 1988., treći put od 1992. do 1994., a četvrti put plave je vodio u sezoni 2002./2003.
Osim u Švajcarskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj, Miroslav Blažević vodio je klubove u još šest zemalja: Francuskoj (Nantes, 1988.-1990.), Grčkoj (PAOK, 1991./1992.), Sloveniji (Mura 2003.), Kini (Shanghai Shenhua, 2010.), Iranu (Mes Kerman, 2011./2012.) i BiH (Sloboda Tuzla, 2014.).
Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski fudbalski stručnjak, nego i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u kratkom razdoblju potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova, pa je od ispadanja iz prvoligaškog društva spašavao Prištinu (1985.), Rijeku (1996.) i Osijek (2002.). To mu nije uspjelo sa švicarskim Xamaxom (2005.).
Ćiro je u Varteksu od 2003. do 2005. bio mentor današnjem selektoru vatrenih Zlatku Daliću, koji mu je nedavno posvetio svjetsku bronzu u Kataru, a u dva navrata, na nagovor Milana Bandića, bio je i trener Zagreba (2006.-2008., 2012./2013.).
Miroslav Blažević u jesen 2005. godine bio je trener Hajduka, s kojim je doživio debakl u kvalifikacijama za Ligu prvaka od mađarskog Debrecena (0:3, 0:5), ali je prethodno s bijelima osvojio Superkup, te je još uvijek jedini trener koji je osvajao trofeje s Dinamom i s Hajdukom.
Donedavno je Ćiro Blažević bio najuspješniji hrvatski fudbalski selektor, kao četvrfinalist Evropskog prvenstva 1996., te osvajač svjetske bronze u Francuskoj 1998. godine. Hrvatsku reprezentaciju vodio je u 73 utakmice.
Bio je 2001. godine selektor i reprezentacije Irana, s kojom se nije uspio plasirati na SP 2002., zatim reprezentacije Bosne i Hercegovine, koju nije uspio odvesti na SP 2010., a 2011. godine u dvije utakmice vodio je i olimpijsku selekciju Kine.
Posljednju službenu utakmicu u bogatoj trenerskoj karijeri Ćiro Blažević vodio je 14. decembra 2014. godine na klupi Zadra u Stanovima odigravši protiv Splita 1:1.
Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski nogometni stručnjak, nego i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u kratkom periodu potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova.
Trenerski trofeji i nagrade:
- Švajcarski kup sa Sionom 1974.
- Prvak Jugoslavije s Dinamom 1982.
- Kup Jugoslavije s Dinamom 1983.
- Prvak Švajcarske s Grasshopperom 1984.
- Prvak Hrvatske s Dinamom 1993., 2003.
- Hrvatski kup s Dinamom 1994.
- Superkup s Dinamom 2002.
- Superkup s Hajdukom 2005.
- Dvoransko prvenstvo Hrvatske sa Zagrebom 2006.
- Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu s Hrvatskom 1998.
- Uefin Trener svih trenera: 1998.
- Red kneza Branimira s ogrlicom 1998.
- Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara 1998.
- Državna nagrada Franjo Bučar 1998., 2007.
Agencije
