Spoznaja o Dubičanki Mileni valorizuje shvatanja o ulozi porodice, komšiluka i žene u odbrani i zaštiti vrijednosti od kojih je sazdan i koje čine naš život
Dubičanka Milena Rodić Rusmir spada u rijetke žene kojima je Bog dao i ljepotu i pamet, ali i dušu, kakvu imaju samo anđeli. Iako je ušla u godine, koje je težak rad, naročito zadnjih godina, podobro nagazio, nije to nimalo naškodilo njenoj ljepoti. Naprotiv, svakoga dana je sve ljepša, dražesnija ali i draža ne samo svojima, već i svima nama koji je znamo. U njenu dušu ne treba zavirivati, jer je dobro prepoznatljiva, a o njenoj ljepoti za one koji je ne vide uživo svjedoče brojne slike na FB iz različitih vremena i prilika. Pogledajte i uvjerite se.
Milena u sebi nosi, istrajno gaji i pothranjuje ljubav za sve svoje prijatelje, komšije, radne kolege, ali pokušava uticati i na druge da čuvaju i brane teško stečene vrijednosti zajedničkog života, koji je u dubičkom komšiluku bio toliko skladan da se živjelo kao jedno. Zato je danas teško i njenoj duši, kao dušama mnogih nas, jer smo godinama zajedno dijelili dobro i zlo i bili od pomoći jedni drugima. Za razliku od mnogih drugih, Milena je u sebi sačuvala najvrednije osjećaje tog života, ljubav i saosjećanje za sve oko sebe, komšije i prijatelje, muslimane i sve druge, koji za nju nikada neće bili bivši prijatelji, bivše komšije…
Ko je Milena Rodić Rusmir?
Poznajem je iz godina prije agresije na BiH. Radila je kao kuhar u ugostiteljskim objektima OOUR “Knežpoljeturist”, u kojem sam jedno vrijeme bio direktor. Bila je cijenjena kao dobar radnik i vjeran drug. A dobar kuhar je i u ono vrijeme bio na cijeni.
Milena je rođena u Bos.Dubici, a odrastala kod nene i dide u Knežici do svoje 7-me godine, a po tom s roditeljima – majkom Vidosavom i ocem Miodragom u Gunjevcima, u kući u koju se ponekad znala uvući i zmija. Mlađa je tri godine od sestre Ljilje, koja sa svojom porodicom živi u Zagrebu. Njen otac je bio lugar. Roditelje je izgubila, majku prije 11, a oca prije 7 godina.
Milena o sebi
O sebi kaže: “Moji su rodom s Knežice, iz Knežpolja. U tom sam mjestu odhranjena. Dijete sa sela, od poštenih roditelja i predaka. Moj obraz je svjetski i pošten. Meni su sva vrata uvijek otvorena.” A ni sada se ne libi kazati da je najbolji prijatelj njenog djeda bio Fuad iz Kozarca.
Osnovnu školu Milena je pohađala u selu Klekovci, udaljenoj od kuće 4 km. Kako zaboraviti – hladne zimske dane, veliku daljinu, blato, kiše i snijegove …
Svi njeni su je zvali Mira, bila je njihova mezimica, njihov jorgovan. Njena porodica se 1969. godine preselila u Bosansku Dubicu, u ul. Moštaničku, gdje ih odmah kao svoje najrođenije prihvataju divne komšije Tomaši, Bašići, Delići…a u njima i Milenini vršnjaci, sa kojima pohađa OŠ “Fadil Šerić”. Posebno se isticala u likovnom, pa su njenim radovima bili obljepljeni svi školski zidovi. Od 1975.g. obrazovanje nastavlja u srednjoškolskom centru Prijedor, gdje 1978. završava za kuhara. Ni to nije bilo lako, jer je svaki dan u drugi grad morala u školu i iz škole autobusom. Te iste godine postaje uposlenik OOR “Knežpoljeturist”. Njen grad, njena Dubica, a ona mlada, lijepa, zgodna, puna života…Otac i majka uz nju, a ona zadovoljna društvom, zaposlenjem…kao da je čitav svijet njen.
Voljela je svoje komšije, a i komšije nju. “Nikad nisam razdvajala ni Murisu, ni Džemku od Bose i Božane. Moja najbolja kolegica bila je Azra Prusac, sa kojom sam i u školi bila uvijek rame uz rame.” “Ne odvajam ljude na nacije, niti sam to ikad čula od dede i babe, a ni kasnije od oca i majke”.
Prve radne dane Milena provodi u motelu “Milića gaj”, udaljenom od Dubice 10 km. To je objekt smješten u šumarku u kojem je naš voljeni Tito održao svoj govor 1951. godine, kad je posjetio Bosansku Dubicu. Upravo tu Milena 29.11.1978. upoznaje svog muža Rusmir Nedeljka, sa kojim se ženi 2.3.1979.g. Već naredne godine u sretnom braku stiču sina Sašu, a četiri godine kasnije kćerku Sanju.Tada oboje rade, stanuju privatno…i podižu djecu. Počeli su graditi i kuću. Njena majka im pomaže. Nema trzavica, nema sukoba, plate redovne…ima se i za odmor…”I sve tako dok nije došao nesretni rat, kad moje dobre komšije ni krive ni dužne otjeraše u Evropu i svijet ”. “Nestali su školovani ljudi Efraim, Zijad, Mirko Bašić, a došli neškolovani”, priča Milena. “U tom nesretnom ratu ostala sam bez posla. Ja, Smilja Latinović, mnogi drugi…Dobijemo otkaz, nema se kome žaliti. Jedno vrijeme uzimam od oca novac, pa sa torbom u ruci u Suboticu, da trgujem i tako školujemo djecu, prehranimo porodicu…I tako četiri godine nosim na leđima, guram na poniju da na pijaci kraj Une, na minus 20C nešto prodam…Pred kraj rata, uz pomoć roditelja kod Dr. Zlatka otvaram samoposlugu, iz koje prelazim u kiosk, koji mi je muž napravio, u kojem otvaram cvjećaru. Iz nje živimo svih nas četvoro. Odatle ženim i udajem djecu…Naš sin Saša sada ima dva sina, Sergeja 16 i Vuka 13 godina, a naša kćerka Sanja ima kćerku Ninu 15 godina i sina Danila…Naš zet je Edin, iz Prijedora. Ponosni smo na svoju djecu i unučad. Naša unuka Nina je prošle ali i ove godine na trkama Dubice osvojila prvo mjesto…Hoće je sport, skijanje, rukomet, odbojka…
Ali kako i država propada i moj posao propada…Dok kod nas sve propada, sezonski rad na moru nam omogućuje da donekle pristojnije živimo. Opet se pakujem, pa u Budvu raditi u Kasinu za neke Ruse, a po tom u Hotel “Loza”, sve u krug u trci za zaradom…Čitav život se borim…Neumorna i istrajna i danas.
Sretni dani u “Knežpoljeturistu”
Više uspješnih sretnih radnih godina Milena je provela u RO DRM OOUR “Knešpoljeturist”, zajedno sa drugima na jačanju preduzeća i stvaranju kapitalnih vrijednosti, koje su profiteri kriminalnom privatizacijom prigrabili i opljačkali. A u tom periodu njen OOUR “Knežpoljeturist” je unapredio ugostiteljstvo i turizam toliko da je Dubica jedne godine bila druga iza Poreča, a naredne treća u Jugoslaviji u akciji unapređenja turizma. U tome su kuhari “Knežpoljeturista”, među kojim i Milena, dali veliki doprinos u promociji bosanskih jela, kakva do tada i do sada nisu viđena na ovim prostorima. Mileni, kao vrsnom kuharu, tada je nuđno da pođe s njima u Sarajevo, ali, kako kaže “djeca bila mala… a povlačiti nas četvoro je bilo nemoguće”.
Braniti i sačuvati tekovine
Milena istrajno brani i potstiče sve nas da branimo tekovine Bratstva – Jedinstva koje nam je naš Tito ostavio u amanet, a mi nismo znali sačuvati. Nažalost, od 90-tih godina do danas ni jedan službeni organ vlasti, ni jedan dubički visoki funkcioner nije pozvao prognane Bošnjake i Hrvate da se vrate u zavičaj, nije pokazao spremnost da prihvati istinu, pokaže kajanje i spremnost da se Dubici i njenim izbjeglim i prognanim građanima vrate vrijednosti zajedničkog života, koje su stoljećima napadane, ali uspješno branjene. Umjesto toga i dalje se ruše tekovine Tita, B -J, proširuje jaz netrpeljivosti i pothranjuje mržna zasijana 1990-tih. Milena im šalje poruku da griješe, pokušava ih urazumiti, osvijestiti… Pokazala je to ranije a pokušava naša Milena i danas, u nastojanju da sačuva i vrati Dubici ono najvrednije. Pokazuje inertnim vlastima Dubice, ali i drugim mnogo šire, da se ne moramo vraćati u prošlost da pokažemo na dobre ljude u vremenima zla i istaknemo njihovu ljudskost, jer imamo te primjere i oko nas, imamo ih u Mileni i takvima kao ona. Ma koliko bili rijetki 90-tih i kasnije, ipak ih imamo i trebamo istaknuti njihova dobra djela i zaštitničku ulogu u vremenu kada je to i za njih bilo opasno i rizično .
Milenina podrška i zaštita prognanim Dubičanima
Ono što 7.000 progranih dubičkih Bošnjaka čeka i želi čuti već preko 28 postdejtonskih godina od dubičkih vlasti, aktera i nosilaca kulturnog i društvenog života, više puta čuje u neposrednim kontaktima i preko FB od dobre, lijepe i nenadmašno pravedne Dubičanke Milene Rodić Rusmir.
Milena Rodić Rusmir je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, koja otvoreno, slobodno, beskompromisno staje u zaštitu svojih sugrađana dubičkih Bošnjaka, od kojih su joj mnogi bili radne kolege, komšije, prijatelji i poznanici, a danas su rasuti širom svijeta, lutaju od nemila do nedraga, dok njihove kuće u kojima su živjeli i stvarali život zjape prazne i zarastaju u travu i korov. “Tužno je to gledati”, kaže Milena, koja duboko saosjeća sa svojim dobrim komšijama Bošnjacima, koje nije i nikad neće zaboraviti. “Sve je to prevara. Narod ni kriv ni dužan nestao iz Dubice”.
A od završetka agresije na BiH, u dubičkoj vlasti se promijenilo desetak garnitura, u kojima ni jedan od čelnih ljudi nije našao za shodno, ili se nije usudio pozvati svoje sugrađane, izbjegle i prognane dubičke građane da se vrate kući, da im kaže da u njihovim komšijama Srbima još uvijek ima komšijske ljubavi za njih. I kad govorimo o životu u Dubici prije, u toku, i nakon agresije, treba da se zna da ni jedan dubički musliman ni jedan Hrvat nisu učinili nikakvo zlo svojim sugrađanima Srbima, pa ipak su privođeni, zatvarani, neki ubijeni, skoro svi protjerani, i sve do danas nisu pozvani da se vrate kući da opet zajedno nastavimo obnavljati opštinu i ranije stečene vrijednosti.
Do agresije na BiH svi građani Bosanske Dubice su živjeli u slozi i ljubavi. Među njima nije bilo nikakvih sukoba i nesporazuma. Ni jedan Bošnjak nije došao u sukob ni sa jednim Srbinom, ni jedan nije učinio nikakvo zlo svom komšiji Srbinu, ni jedan Bošnjak nije napao Srbina, ni jedan nije ispalio ni metak. Na zahtjev srpskih vlasti, kada je zavladala euforija nacionalizna, svi su predali ono malo oružja što su posjedovali. Ni jedan razlog nije postojao da se dubički Bošnjaci ubijaju, progone, zatvaraju u logore i šalju na Manjaču. A na Manjaču su nakon provedene racije poslana 42 dubička građana, mladi ljudi kojima je jedini grijeh bio što nisu rođeni kao Srbi. To svi u Dubici znaju, kao što zna i Milene Rodić Rusmir. Ali svi oni i dalje šute, nespremni da se izvine, da prihvate i kažu istinu.
I to je razlog što se malo prognanih vratilo u Dubicu. Vratili se uglavnom stariji, koji su došli tu da umru. Od povratnika skoro niko ne radi, nema posla. Zato je danas u Dubici malo srećnih. Dubica je hladna i prazna, a oživi samo ljeti kada dođe dijaspora. A zadnjih godina sve je manje dolazaka i iz dijaspore. Dubičke ulice su nekad bile pune života, a sada su prazne, mračne, tužne, bez života. Sve više je napuštenih kuća i kuća u kojima živi samo jedna starija osoba.
Nije Milena zaboravila svoje komšije Bošnjake
Milena Rodić Rusmir nije jedina srpkinja koja nije zaboravila svoje dobre komšije Bošnjake, ali je u Dubici jedina koja se ne libi otvoreno govoriti javno i preko FB istinu o onima koji su činili dobro i onima koji su činili zlo, iako su iz njena naroda. Žalosna je činjenica što njene dobronamjerne poruke protiv zla i nepravde nisu naišle na pažnju i odjek, niti dobile podršku koju zaslužuju. A njene poruke nisu pokušaj opravdanja već su vid izvinjenja, u nekom smislu i u ime odgovornih koji uporno šute, u uvjerenju da će počinjena nedjela prikriti zaborav.
Milena nije zaboravila svoje komšije Bošnjake. Ona ih i danas, kao prije rata, prima u posjetu i posjećuje. Sa mnogima kontaktira preko FB. Ponekad se i meni javi, izmijenimo pozdravne poruke, upitamo se za zdravlje, potsjetimo na vrijeme u kojem smo svi bili sretniji. I ove, kao i prošle godine, jednog julskog popodneva, ona i moj imenjak Zijad Pekić javiše mi se sa popularnog unskog kupališta Ćajre i poslaše mi par slika sa Une da me potsjete na sebe i unske čari i ljepote. Time sam itekako bio obradovan i na tom im ostajem zahvalan.
Milena nije sama, ali je posebna
Za mene je Milena Rodić Rusmir heroj moga, njenog i našeg grada. Nije jedina, ali jeste po mnogo čemu posebna i jedinstvena. Nimalo drugačija od nje je svim Dubičanima draga Jelena Stevanović. Divimo se hrabrosti i otvorenosti Milice Lazarević, koju ne poznajem ali itekako cijenim njene poštene namjere i spremnost da na svom portalu otkrije i iznese istinu, ma koliko bila teška i porazna. Siguran sam da je jedan od njima sličnih i nedavno preminuli Ranko Turoman, kojeg svi stariji Dubičani znaju kao šarmantnog dobrodušnog pjevača sa zlatnim glasom, koji se i danas rado sluša. I u njegovom srcu, kao u Mileninom, bilo je uvijek puno ljubavi za sve dubičke građane, za njegov i naš grad Bosansku Dubicu. U to ste se nesumnjivo mogli uvjeriti pri susretu ispred Robne kuće, gdje se uvijek mogla zateći omanja grupica starih Dubičana. Već pri samom susretu mogli ste na Rankovom licu prepoznati radostan osmijeh i uvjeriti se da je bio i ostao onaj isti, koji je sačuvao svoju dobru dušu za ljubav sviju nas i našeg grada.
Dobri ljudi kao Milena, Jelena i Ranko… svojom finoćom obavezuju nas prognane dubičane, koji se žele vratiti ili su se vratili, ali i one koji se vjerovatno neće nikad vratiti, da ne zaboravimo ni jednog Srbina koji nam je pomogao u onim najtežim danima, koji nam je pri izlasku iz Dubice pružio ruku na pozdrav, ni jednog iz čijih smo grudi čuli uzdah kada smo se opraštali, ni jednog na čijem se obrazu zaustavila suza oproštaja. Pamtimo ih i budimo im zahvalni na tome. I ovaj put, osjećam kao svoju dužnost iz svog srca, zahvaliti onima koji se nisu bojali makar pri našem polasku u svijet pružiti ruku oproštaja meni i mojoj porodici i zaželjeti nam sretan put u nepoznato: pok. Jeleni Babović, njenom suprugu Petru, pok. Đorđu Kučinaru i njegovoj ženi Dragici, p. Bosi Zgonjanin, supruzi p. Marka Zgonjanina….Siguran sam da mnogi od vas prognanih mogu ovdje dodati poneko ime. Učinite to makar u sebi, kako ne bi ostalo zaboravljeno.
Ne smijemo nikad zaboraviti dobre i odvažne ljude iz teških vremena. Ni dubički Muslimani, ni dubički Hrvati, ali i dubički Srbi ne smiju nikad zaboraviti Dubičanca p. Žiku Ličanina, prvaka banjalučkog pozorišta i riječkog kazališta, koji se među prvim u jesen 1991. suprostavio ciljevima Radovana Karadžića sa pismom – Radovane- ovne. Mnogi od dobrih Srba ne žele da se pominju njihova imena, jer znaju da će ih oni loši koji i danas vladaju šikanirati i proglasiti za izdajnike. U to smo se da sada mogli uvjeriti više puta.
Do istine i pravde preko javnih medija
Pa ipak, istine i laži se sve otvorenije sukobljavaju i lome na brojnim portalima, preko javnih medija, naročito preko FB. To se učestalo može vidjeti pri objavama Amira Hatića, poznatijeg kao Zub, koji je svojim prognanim sugrađanima pružao dragocjenu pomoć i podršku, kada im je bila najpotrebnija. Sa svojim kombijem punim životnih potrepština obišao je sve izbjegličke centre, od Bos. Petrovca do Zenice…Veliku pažnju i brojne komentare privukao je i slučaj kada je jedan od Dubičana, koji je preživio golgotu u zloglasnom banjalučkom logoru Manjača, nakon 26 godina objavio na FB sliku sa naslovom “26 godina od mog odvođenja u logor Manjača”, u kojem navodi: “Danas se navršava 25 godina od odvođenja 42 dubička Bošnjaka u logor Manjača, a jedan od njih sam i ja. Ali sudbina je bila da preživimo kao svjedoci, pričamo o strahotama koje su se dogodile samo zato što smo bili druge vjere. Treba pamtiti i nikad zaboraviti.” Uz niz pozitivnih komentara, na neke negativne, otvoreno i beskompromisno odgovarala je Milena Rodić Rusmir i pozivala Dubičane da se vrate, nudeći im svoju podršku i zaštitu. I nije ostala samo na tome. Nakon tragičnog potresa koji je zadesio Tursku i Siriju izrazila je želju da prihvati neko dijete iz potresom pogođenog područja na izdržavanje i školovanje.
Dok je mene neće niko prijetiti mojim muslimanima
Milena je ogorčena zbog neumjesnih komentara od nekih “njenih” na račun muslimana, koje ponekad prati na FB. Izdvajam samo neke od njenih zaštitničkih poruka:
“Neće dok je mene niko mojim muslimanima prijetiti, to su ljudi a ne stoka. Od mojih komšija, koji su otjenani iz Dubice, ni jedan nije kriv ni zašto. Opominjem onog ko piše nebuloze.. .Ja moje Dubičane, koji nisu krivi, štitim”. A povodom komentara o vjeri kaže:
“Ma vjera, koja vjera . Ne postoji za mene. Dijelim ljude na dobre i loše”.
Kada je jedan od Dubičana, Amir Hatić Zub, preživjeli iz logora Manjača kod Banja Luke, 20. 7. 2019. nakon 26 godina objavio sliku svoga oca Envera Hatića, kojeg su 1993. odveli i nikad mu se više nije otkrio trag, moleći one koji o tome nešto znaju da mu kažu, Milenin komentar je bio: “Divan je i ugledan bio Enver. Lopovi su postavljeni koji zlo vrše i onda i sada. Mene su izvodili iz autobusa što nosim ime Rusmir, a spašavalo me očevo ime Miodrag. Ko god zlo radio vratićemu se kad tad. Zar može neko da živi, ako je nekog taknuo a kamoli ubio?…Ove oštre riječi Milena je izgovorila s ogorčenjem, jer ne podnosi nepravdu i osuđuje svakog ko udara na drugog, koji je nevin i bespomoćan.
A kada je taj isti Amir nedavno objavio sliku svoje porodične kuće u bosanskom stilu, koja je bila u centru grada, graničila sa upravnom zgradom dubičkog SUP- a, a srušena u toku agresije kao i sve druge takve, zbog nekih nastranih neodmjerenih komentara Milena je reagovala:
“Amire, blokiraj budalu…koja pogan, da ga moje oči ne vide. Žao mi je mojih Dubičanaca…Prošli strahote koje su neopisive…Hoću potvrditi istinu, a znam da je čak i gore bilo…kad bi svi pisali, to je bolno. Zaista šteta šta lopovi rade i radili su po Dubici.”
Milena voli i cijeni svoje komšije Bošnjake, sa njihovim stradanjima i njevoljama je saosjećala. Mnoge je i pomagala. Pomagala je svom komšiji Husi u hrani, odjeći, obući, bila mu podrška i potsticaj…sve do njegove nedavne smrti. Često se puta pitala “Kako su naši Dubičanci?… ponavljajući toliko puta rečeno: “U srcu mome ste vi…Nedostajete, boli me srce i duša za vama…Nedostajete mi vi svi moji Dubičanci. Ako vas put nanese uvijek imate mjesto kod mene. Ni krivi ni dužni, a niste ovdje”.
Milena nikad nikom nije zlo željela, niti želi. Često kaže : ”Što mislim bilo kome neka bude meni i mojim najmilijim, mojoj djeci!”… ali mnogi ljudi su zli”…
Ni težak rad je nije slomio
Borba za opstanak i preživljavanje se nastavlja. U teškim ratnim i poratnim vremenima, kada su mnogi ostali bez posla i porodice zapali u krizu, Milena se nije nimalo libila da podmetne leđa i iscrpljujućim teškim radom bori za preživljavanje i dobrobit svoje porodice.
Milena je rano uvidjela da je na ovim našim prostorima još uvijek puno mržnje u ljudima. Kada je neke godine početkom ljeta našla sezonski posao u Dubrovniku u Hotelu “Perla”, shvatila je koliko je to teško podnošljivo. Radila je Milena prije par godina i na jahti po 16 sati, a gazda za kojeg je radila nije joj dao ni jedan slobodan dan i još je vrijeđao na nacionalnoj osnovi…Obećane putne troškove nije platio, a na zaradu čekala 15 dana…Kad je prihvatila taj posao nadala se da neće naletjeti na takvu mržnju, jer njoj niko ne smeta…Nažalost, prevarila se. “Ali još uvijek sam ta koja odlazi i zarađuje. Nije lako otići, ali ovdje nema života. Moram da idem i nisam jedina koja to mora; znanje i pamet imam”…
Kad joj je bilo najteže, govorila je sebi : “Samo izdrži, pokaži svoje znanje.. Iskusan sam stari kuvar, mogu profesor škole kuvanja njima biti…Nije mi lako, ali izdržaću.”. A i u Hotelu “Perla” te sezone bila je glavna na roštilju…Sama spremala 50 obroka, 200 večera “ala kart”…Ali je to koštalo, došlo joj glave. Težak rad, višesatno stajanje na nogama, uništilo je ligamente na njenim nogama.. Danima kasnije nije mogla hodati. Noge je jako boljele; otekle, ljevo koljeno natečeno, modro i bez hrskavice, a slično i sa desnim…Nije mogla hodati, dopala je štaka. Nije smjela toliko stajati i raditi…Po povratku kući, morala je i ortopedu u Bos.Novi…Rekao je: “Stanje zapušteno, ali ćemo pokušati sa terpijom, ako ne pomogne terapija – ne ginu kolica”…Kod kuće je morala duže vrijeme da miruje, stavljala obloge…Koljeno jedne noge je potpuno stradalo, ali je otok počeo da spada…
Težak iscrpljujući rad učinio je svoje. Prije par godina Milena je otišla u invalidsku penziju, ali je toliko mala, da se od nje ne može da živi. Njen muž je u selu i brine o svojim starim roditeljima. Zato je Milena opet u potrazi za poslom. Ne predaje se, nastavlja da se bori za svoju familiju, svoju djecu, svoju zlatnu unučad, svog najmlađeg unuka Danila…Spremala se i za Njemačku, da pazi neku stariju damu. “Ako izdržim tamo 6 nedelja, opet ću malo kući i tako u krug”…
I Milena je, kao većina od 500 radnika DRM i 200 radnika “Knešpoljeturista”, u kojem je ranije radila, svoj kapital uložila u kompaniju “Zepter”, čiji je vlasnik dubičanac Janković Milan, jedan od najbogatijih ljudi Srbije . Na moje pitanje da li je za ovih 20 i kusur godina ikad dobila dividendu, odgovara: “Ništa od Zeptera nisam dobila, još prije rata uzeli pare, a nisu ni suđe vratili ni novac”…I nije sama, nije je dobila ni moja familija, a vjerujem ni drugi dubički dioničari u Zepteru.
Poziv Dubičanima da se vrate
Milena uvijek misli na svoje komšije koji više nisu do nje, u komšiluku, u kojem su zajedno proveli toliko sretnih godina. Fale joj. Zajedno su slavili i veselili se, zajedno dijelili tugu, kome je trebalo tugu blažiti. Milena vjeruje da svakom zlu mora doći kraj. Zato poziva svoje komšije muslimane, sve izbjegle i prognane Dubičane, da misle na svoj povratak, da se vrate kad im to bude moguće. Možda i to bude sve u krug, kao sa njenim poslom.
Ona vjeruje da jedni drugima dajemo snagu, kada smo zajedno. Ljubav je najviši ljudski osjećaj i ona nije nestala. “Moju ljubav i moje sjećanje za moje dobre komšije niko mi ne može uzeti”.
Milena i ovaj put želi potsjetiti sviju nas da znamo da su balkanski narodi uvijek bili mali i ratovali pod tuđim zastavama, pa zbog toga udarali jedni na druge, bili porobljavani, padali, ali se i dizali. Ni jedna velika sila nije imala emocija za male…Neće ih imati ni sad. Zato nam treba zajedništvo sa više mostova, a manje zidova. Vrijeme je da shvatimo da mržnja ne grije, od nje sve izgori.
“Vratite se! Budimo opet zajedno! Ne dozvolimo da nam glava bude ovdje, a srce uvijek negdje drugdje. Voli vas vaša Milena!”
Burlington, 19. Marta 2023 Zijad Bećirević
