Zavičajna zajednica “Bosanska Dubica” nastala je u najtežim danima egzodusa dubičkih građana, Bošnjaka i Hrvata, koji su pod pritiskom srpskog terora sa izbjegličkim zavežljajima morali napuštati svoje domove i svoj voljeni grad Bosansku Dubicu
Zavičajnu zajednicu “Bosanska Dubica” osnovali su u Zagrebu septembra 1992. državljani R Hrvatske porijeklom iz Bosanske Dubice da obezbijede prihvat svojih izbjeglih i prognanih sugrađana, koji su morali ostaviti sve svoje da spase gole živote.
Već prvih dana po izbijanju ratnih dejstava na području Hrvatske ginulo se u Kostajnici, Jasenovcu i Hrvatskoj Dubici, a ratna psihoza prenosila se i osjećala u Bosanskoj Dubici. Narednih dana i mjeseci bošnjačka naselja su počele potersati noćne eksplozije, gorjele bošnjačke kuće, minrani poslovni objekti Bošnjaka. A kada su u Hrvatskoj Dubici pale prve žrtve i srušeni mostovi između dvije Dubice, prvi dubički Bošnjaci i Hrvati počeli su napuštati svoje domove i preko Hrvatske tražiti spas u nekoj od europskih zemalja, pretežno Austiji i Njemačkoj. Samo je manji broj izbjeglih ostajao kod svojih na području Zagreba, Siska…Širenjem rata u BiH u Hrvatsku su počeli stizati konvoji sa sve većim brojem izbjeglih i prognanih dubičkih Bošnjaka i Hrvata, kojima je trebalo obezbijediti nužni smještaj, što je pokrenulo hrvatske građane dubičkog porijekla da se organizovano angažuju na njihovom prihvatu i zbrinjavanju. U tom cilju formiran je dubički klub “Prognanik”, kasnije transformisan u Zavičajnu zajednicu “Bosanska Dubica”.
Uloga i značaj Zavičajne zajednice “Bosanska Dubica” – Zagreb ne smije se prepustiti zaboravu. U složenim okolnostima učinili su koliko su mogli. Svaka i mala pomoć od strane Zajednice i njenih članova bila je dragocjena, omogućavala unesrećenim nužni prihvat, pravo boravka, opstanak i put u bolju i sretniju budućnost.
Osnivanje Zavičajne zajednice
Na tržnici Dolac
Ideja da se osnuje Zavičajna zajednica nastala je kada se saznalo da je na Glavni željeznički kolodvor u Zagrebu stigao prvi autobus sa izbjeglicama, na kom je pisalo- Bosanska Dubica. U njemu su bili oni koji su se prvi našli na udaru srpskog fašizma i shvatili da su im životi važniji od imovine, da ih treba spašavati. Privremeno su smješteni na Žitnjaku.
Zavičajna zajednica “Bosanska Dubica” osnovana je u Zagrebu 14.09.1992.g. Osnivači Zavičajne zajednice državljani Republike Hrvatske porijeklom iz Bosanske Dubice bili su: Haskić Salih, Seferović Vernes, Tabaković Sulejman, Šimunić r. Delić Nerma, Striček Izeta, Lelić Zijad i njegova supruga Vjekoslava, Bećirević Muhamed- Hamdo, Hašić Namka, Hašić Junuz, Kaltak Kemal, Krivdić Anisa, Lelić Muhamed, Lelić Nusret, Jurković Ivan.
Zavičajna zajednica je imala Glavni odbor od 15 članova, koji su zajedno odlučivali. U Glavnom odboru bili su: Haskić Salih, Seferović Vernes, Tabaković Sulejman, Šimunić r. Delić Nerma, Striček Izeta, Lelić Zijad, Bećirević Muhamed- Hamdo, Hašić Namka, Kaltak Kemal, Krivdić Anisa, Lelić Muhamed, Lelić Nusret, Jurković Ivan, Rizvić Enes.
U septembru 1992.g. Zavičajni Klub “Prognanik” je transformisan u Zavičajnu zajednicu “Bosanska Dubica”.
Po odobrenju Ministarstva pravosuđa i uprave R Hrvatske Zavičajna zajednica “Bosanska Dubica” upisana je 14. Rujna 1992.g. u registar udruženja građana Hrvatske sa sjedištem u Gundulićevoj 29 Zagreb. Statut Zajednice usvojen je na Skupštini 2. Septembra 1992.godine. Zajednica je imala svoj grb i članske iskaznice- knjižice, što se vidi iz ovih koje su sačuvali Zijad Lelić i Sulejman Tabaković.
Zadaci zajednice bili su: prihvat, međusobno povezivanje i saradnja izbjeglih i prognanih Dubičana i njihovih porodica; zaštita i promicanje povijesnih, kulturnih, gospodarskih, ekoloških i drugih zavičajnih vrijednosti; stvaranje uvjeta za povratak u Bosansku Dubicu, u zavičaj.
Jedan od istaknutijih članova Zajednice, duže vrijeme i predsjednik Zavičajne zajednice, bio je Dubičanac mr. sc. Zijad Lelić, sin Sejfe, dipl. ing. el. Sada u mirovini. Imao je privatnu firmu GIS-PROM doo, koja je ugašena prije 6 godina. Oženjen sa Vjekoslavom. Imaju troje djece. Žive u Zagrebu. Zijad je rođen i odrastao u porodičnom domu u Bosanskoj Dubici u ul. Nikole Luketića (Petrinja). U prizemlju kuće bio je TV servis, koji je vodio njegov brat Zlatan Lelić. Njihov otac bio je učesnik NOR-a i aktivan društveni radnik, radi čega ga je 1962. predsjednika R Jugoslavije nagradio Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom. Tokom rata i njihova kuća je bila oteta, a u nju smještene izbjeglice iz Bos. Krupe i Sanskog Mosta.
Tajnica Zajednice bila je Striček (Zuka) Izeta. Njen doprinos bio je od velikog značaja. Koordinirala je sve aktivnosti Zajednice. Umrla je po završetku rata i sahranjena na Miroševcu. Rođena je i odrasla u dubičkoj mahali Binječka. I njena je porodica protjerana. Tokom boravka kod najstarije kćerke u Ivanoj Reki njen otac je postao dementan izgubio se. Našli ga nakon nekoliko dana.
Primarni cilj Zajednice bio je: 1. Međusobno povezivanje i saradnja Bosansko- dubičkih i drugih porodica 2. Prihvatiti i usmjeriti izbjeglice koje dođu i pomoći im dok se ne snađu. Jedan od prvih zadataka bio je ostvariti međusobnu saradnju i omogućiti telefonske veze. U tom cilju uspostavljena je veza sa drugim organizacijama, Ambasadom BiH i upućen apel za pomoć UNHCR-u.
Na osnovu odobrenja Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice Hrvatske 18.8.1992.g. uz posredovanje UNPROFORA u Hrvatsku je ušlo 259 izbjeglica iz Bosanske Dubice, koji su smješteni kod rodbine ili u Gašincima. Ovom dolasku prethodila je antiratna manifestacija na Trgu Bana Jelačića na kojoj su govorili predstavnici mirovnog pokreta, a prisustvovalo je oko 70 Dubičana.
A tih dana u Zagreb je svakodnevno pristizalo sve više izbjeglica iz Bosne i obe Dubice, pa je sve teže bilo naći smještaj, obezbijediti izvor opstanka i egzistenciju. Neki privremeni posao mogli su naći samo najsretniji. Zbog toga je najveći broj Dubičana, počev od ljeta 1992. morao sa prognaničkim zavežljajem iz Zagreba krenuti u Njemačku, Belgiju, Holandiju, Švedsku, Dansku…Najviše Dubičana se smjestilo u Njemačkoj na području Saarbruckena. U ljeto 1993. bilo ih je preko 700.
Za većinu izbjeglih i prognanih Zagreb je bio samo prolazna stanica, jer su iz Zagreba morali dalje u svijet. Zavičajna zajednica postojala je do 31.08.1993.g. Jedno vrijeme njen rad je produžen i nakon gašenja. Zajednica nije imala svoj prostor, već je iznajmljivan uz mjesečnu nadoknadu 300 KM.
Saradnja sa organima, organizacijama, klubovima
Odmah po osnivanju Zajednice uspostavljena je saradnja sa bosanskim i hrvatskim organima vlasti, drugim organizacijama i zajednicama i zatražena njihova podrška i pomoć.
Saradnja je uspostavljena sa klubovima drugih bh gradova oformljenim sa istim ciljem kao dubička Zajednica, Crvenim krstom i humanitarnim organizacijama, kojih je tih ratnih godina bilo više u Zagrebu i na području Hrvatske.
U to vrijeme poseban značaj imali su UNHCR, Crveni križ (u kojem je voluntirao Vlado Dunđer iz Hrv. Dubice), Crveni polumjesec, Igasa, Islamic Relief…
Na proširenje te saradnje značajno je uticao dubički foto-reporter i novinar Rusmir Karat, koji je među prvim morao napustiti svoj rodni grad, jer se preko Yutela i medija usudio suprostaviti srpskom teroru. Posvetio se otkrivanju, identifikaciji i publikovanju istine o srpskom teroru u obe Dubice, na području Bosanske Krajine i šire. Po dolasku u Zagreb radio je za “Reprezent”, bosanski Ljiljan, Kuvajtski centar “El Bedill”, “Igasu”, a kasnije za Unsko sanske novine, “Dnevni list” Mostar…Njegovi reporterski zapisi, dokumentovani originalnim izjavama i fotosima o sudbini proganih, zločinima, logorima, izbjegličkim kampovima, jetimima – djeci bez roditelja, posebno o stradanju Dubice i Dubičana bili su nezamjenjiv izvor informacija i obišli su cijeli svijet. Nakon rata njegova arhiva deponovana je u Bošnjački institut Zulfikarpašić.
Od velikog značaja bila je saradnja sa Klubom Prijedorčana koji je osnovan u Zagrebu krajem 1992.g. a djelovao kao regionalni.
Sa Zajednicom je sarađivao i pomagao kad god je trebalo Šemso Tanković, a u njegovom uredu radila je supruga Muhameda Lelića.
O radu Zajednice
Formiranjem Zavičajne zajednice odmah je shvaćeno da treba uspostaviti vezu za građanima obe Dubice, dubičkim građanima u drugim zemljama, postojećim i novoformiranim klubovima dubičana u inostranstvu; obići klubove, sastati se s ljudima, vidjeti raspoloženje i obezbijediti stalnu saradnju.
Troškovi Zajednice pokrivani su članarinom članova, prilozima, donacijama…Članovi Zajednice pomagali su finansijski, prihvatali pridošle u svoje domove, izdržavali ih…Sredstava je trebalo sve više, pa su Redžepović Sulejman i Zijad Lelić u ime Zajednice na više strana uputili apel za saradnju i pomoć, a upućen je i UNHCER -u. Sve to je koordinirano sa Ambasadom BiH u Zagrebu.
Prvu koordiniranu pomoć za liječenje ranjenih državljana BiH u iznosu od 5.000 KM donirao je na račun Ambasade BiH u Zagrebu Klub “Bosanska Krajina” iz Njemačke, a po tom je od Dubičana iz Njemačke za istu namjenu stigla donacija 10.000 KM.
Kemal Mujčić bio je jedan od prvih svjedoka ratnih zbivanja u Kostajnici i Dubici 1991.g. Sredinom jula posjetio je Kostajnicu, u kojoj se već ratovalo, a iz nje svratio u Dubicu, kupio 30 porcija Ćetavinih ćevapa za naše vojnike, a Ćetava od sebe dao još 20 porcija. Njegova kamera i novinarsko pero bilježili su sve važnije događaje za Dubicu i Dubičane i predstavljalo ih javnosti, a bio je i učesnik Mirovnog marša iz Bosanske u Hrvatsku Dubicu, koji je organizovala dubičanka Seka- Vasvija Oreščanin.
Svaki put kad se saznalo da dolazi konvoj iz Dubice, ali i drugih bh gradova, članovi Zajednice su odlazili u Novsku i dočekivali očajnike. A konvoji obespravljenih, pretučenih dubičkih Bošnjaka i Hrvata, lišenih svih prava i imovine, krenuli su nezaustavljivo već u maju 1992.g. Prvi masovni konvoj sa 420 izbjeglih i prognanih stigao je u kamp Crvenog krsta Lipovljani 15.8.1992.g, a od proljeća 1992. do kraja ljeta 1993. iz Dubice je protjerano preko 7.000 dubičkih Bošnjaka i oko 400 Hrvata.
Za dubičke Bošnjake poseban problem bio je kao obezbjediti vizu da mogu ući u Hrvatsku. U Zajednicu je nekad znalo dnevno doći po 300 zahtjeva. Većinu viza je obezbjeđivao Varcar Safet, koji je imao vezu u Uredu za izbjeglice.
Nisu svi u Zajednici bili pobornici davanja viza, jer se već tada znalo da su vize “sredstvo” za provođenje etničkog čišćenja, ali je važnije bilo spašavati ljudske živote, jer se po Dubici palilo, privodilo, zatvaralo i ubijalo.
Odmah po dolasku prvih dubičkih izbjeglica u Zagreb, jedna od osnivača i aktivan član Glavnog odbora Zajednice bila je i Nerma Delić kasnije Šimunić, kćerka poznatog dubičkog trgovačkog poslovođe Enesa Delića i Sajde. Prema njenom sjećanju osnivačka skupština Zajednice održana je uz podršku Bisere Turković u nekom privatnom stanu na Trešnjevci. Preko svoje tadašnje firme Nerma je osigurala prostoriju za smještaj odjeće prikupljene za izbjegle i prognane, a preko svojih veza u policiji za određen broj Dubičana odradila je ovjere pasoša, kako bi se mogli slobodno kretati i dalje putovati.
Posebno važnu ulogu imao je Sulejman Tabaković, koji je bio u vrhu administracije R Hrvatske i preko njega je Zajednica bila informisana o ulasku Dubičana na područje Hrvatske i tranzitu u druge zemlje. Uz njegovu pomoć više Dubičana je dobilo zaposlenje na određeno vrijeme, što je bilo od značaja da se preživi i vrati vjera u život.
Zapaženu, a u nekom periodu i ključnu ulogu u ostvarivanju saradnje i finansijske podrške Zajednici, imao je Nusret Lelić, koji je živio u Zagrebu od 1977, radio u “Cromosu”. U cilju obezbjeđenja pomoći za prognane Dubičane, koji su počeli pristizati u sve većem broju, Nusret je otputovao u Njemačku i susreo se sa mnogim Dubičancima i Bosancima, koji su se odmah odazvali apelu za pomoć. U restoranu Kostanjčanca Ibre Šudića i njegove žene Fikre, (gdje je susreo i majku poznatog dubičkog rukometaša Ejuba Talića), primio je 1.700 KM koje su sakupljene od Dubičana i njihovih prijatelja, a Ibro i Fikra su od sebe dali 2.000 KM. Podsjećamo da je Fikrina majka Bija ubijena u svojoj kući u Dubici u ul. Partizanska, a ubica nikad nije otkriven.
Dubičani su već tada imali formirane klubove (ili su bili u nastanku) u Saarbruckenu, Frankfurtu, Munchenu, Stuttgartu, Hannoferu…Nusret se sa Dubičanima susreo u Baden Wurttembergu u kuglani koju je držao Edin Čaušević sa ženom Mirsadom. Preko njih su obezbjeđena značajna donatorska sredstva, a i njihova pomoć je bila izdašna.
Aktivnu podršku dao i je Mesud Topalović, koji je prešao pola Njemačke da dođe u Saarbrucken i uključi se u donatore.
Kad se Nusret vratio iz Njemačke i donio prikupljena sredstva zakupljene su prostorije u Končarevoj i otvoren ured zajednice, koji je od tada postao prva sigurna adresa za sve one koji su morali napusti svoj dom i potražiti novo utočište.
A kada se saznalo za prijedorske logore Omarska, Trnopolje, Keraterm “bila je to svjetska senzacija” – kaže Nusret Lelić, pa je povećan interes medija za stanje u Bosanskoj Dubici, naročito od 25.6.1992. kada je 47 Dubičana uhapšeno i otpremljeno u logor Manjača kod Banja Luke.
Nakon što je Sead Alić preko Omladinskog radija 101 objavio da je 24. jula 1992.g. iz Bosanskog Novog protjerano oko 7.000 Novljana, očekivao se val prognanih i iz Bosanske Dubice. Tim povodom ispred zgrade Vlade skupio se veliki broj Dubičana, a Mustafić Salih ih čekao sa pripremljenom hranom i drugim potrepštinama.
Značajan doprinos za prihvat i zbrinjavanje Dubičana imali su Hašić Junuz i Namka. Svojim imenom i djelom Junuz je sebe trajno ugradio u dubičku SDA, Organizaciju “Zmaj od Bosne”, strukturu dubičke opštine u Travniku, dubičku zagrebačku Zavičajnu zajednicu,…i još mnogo toga. Svugdje je bio inicijator ali i realizator. U maju 1991. osnovao je u Zagrebu organizaciju “Zmaj od Bosne” koja je u startu imala 860 članova i bio njen predsjednik. Odmah po tom inicirao je osnivanje kluba Dubičana, što je naišlo na prihvat i dobilo podršku. Zahvaljujući njegovoj pomoći mnogi mladi Dubičani po dolasku u Zagreb nalaze svoje dalje životno usmjerenje. U iznajmljenom prostoru Zagrebačke džamije Junuz i Namka su 8 godina držali restoran, koji je bio mjesto susretanja izbjeglica i prognanika iz Bosne i Hercegovine. Bilo je to bazno mjesto sastajanja i za Dubičane.
U aktivnosti Zajednice uključili su se i pomagali i neki od prognanih Dubičana dok su boravili u Zagrebu, prije nego su otišli u neku treću zemlju.
Uloga humaniste Martina Fischera
Nezamjenjivu ulogu u spašavanju i zbrinjavanju Dubičana pune tri godine imala je njemačka organizacija “Preživjeti zimu” kasnije “Krig erleben”, koju je vodio i predstavljao g. Martin Fischer. Sa njegovim konvojem spasa iz Dubice je izašlo, dobilo smještaj i pravo boravka u Njemačkoj do okončanja rata oko 3.000 Dubičana. Nisu se u svemu slagali sa Fischerom. Tražili su od njega da se založi da se zaustavi progon Dubičana. Fischer je imao vezu i ulazio u Dubicu kad je htio, što je odgovaralo agresoru, jer im je time pomagao provesti etničko čišćenje dubičke opštine od Bošnjaka i Hrvata. Uprkos tome, njegov humani doprinos je bio spasonosan i nezamjenjiv. Dužna zahvalnost g. Martinu Fischeru.
Privremeni smještaj za prognane
Na trgu bana Jelačiča
Mnogi od dubičkih građana koji su u to vrijeme živjeli u Hrvatskoj, prije svega Zagrebu, Sisku i okolici, pokušali su da na razne načine pomognu svojim sugrađanima koji su na vrijeme osjetili opasnost za sebe i svoju porodicu, počeli napuštati svoje domove i dolaziti u Hrvatsku.
Sa prvim većim konvojem polovinom avgusta 1992. Bosansku Dubicu je napustilo više stotina dubičkih Bošnjaka, najviše onih koji su se uključili u SDA. Time je nezaustavljivo počeo proces etničkog čišćenja Bosanske Dubice. Intenzitet etničkog čišćenja pojačan je s proljeća 1993.godine, kada su 2.3. svoj rodni grad napustila 233 prognana Dubičana, a samo dan kasnije 3.3.1993. u Novsku je iz Bosanske Dubice ušao konvoj sa preko 1.000 izbjeglih i prognanih Dubičana. Za većinu njih trebalo je obezbijediti smještaj za kraće ili duže vrijeme. Bio je to veliki izazov za sviju koji su se prihvatili te humane obaveze. Od tada su konvoji postali uobičajena stvar. Sa jednim od narednih u Novsku je 7.4.1993. ušlo 130 izbjeglica iz Bosanske Dubice. Većina njih je nastavila put u Njemačku i Austriju, gdje su ih prihvatiti rođaci i prijatelji.
Kroz kuću Nusreta Lelića i njegove supruge Sadike r. Turkanović prošlo je 267 izbjeglica. Teško je i sjetiti se ko je sve bio, a bile su porodice Lelić, Ogorinac, Latić- supruga i djeca Hasana Latića, Podinovići, Melkići, Jajčanin Ahmet i Rasima, Alibašići, Sakib Sefer- Blek i njegova supruga Aziza, njihov sin Denijal- zet Avde Jajčanina, Dursumov sin, Alija i Šerifa- od Mirsade Ejubove (bili u Stuttgartu), Hatipovići, Nusretova i njegove žene rodbina iz Zenice, Bugojna, Gradiške, te rodbina njihovih prijatelja. Jedna anegdota zasnovana na tome: Kad su ugasili svjetlo Avdo Jajčanin je već ležao na podu, a njegova mati Rasima traži u mraku mjesto da legne kraj njega izgovarajući onu partizansku “Na Kozari grob do groba, traži majka sina svoga”…Na to su se svi grohotom nasmijali. Zamislite samo taj neuništivi duh dubički- a sin joj nestao bestraga samo dva mjeseca ranije (nije nikad pronađen). I na to sve kaže njen Avdo Ibri Alibašiću, koji je ležao nedaleko od njega: “Ibro, nemoj da bi večeras prilazio mojoj materi.“ Eto to je Dubica, to su Dubičani. A to je bilo iza ponoći, da bi nakon 20-tak minuta zakucala policija na vrata, pred kojima je bilo dvadesetak torbi, zbog dojave da je u stanu glasna svađa. Imali su sreće jer su bili prijatelji s jednim od tih policajaca. Bile su to godine teške borbe za opstanak.
Doprinos Muhameda- Hamde Bećirevića u radu Zajednice bio je od velikog značaja. Iako živi u Mariji Bistrici, udaljenoj 20 km od Zagreba, uvijek je bio na raspolaganju.
Tokom agresije na BiH Hamdo i njegova supruga Vita rado su primali i smještali izbjeglice. Kuća im je uvijek bila puna izbjeglica. Ponekad i 13 osoba. Nakon progona prve su kod njih došle Hamdina majka, sestra Mina, tetka Šefka i komšinica Džehva. Hamdo ih dovezao iz Novske u tamiću od firme. Iz Minhena je dovezao sestru Tahiru i zeta Murisa Jahića, a odatle ih kada su se stvorili uslovi preveo u Sanski Most i smjestio u kuću njegove tekte, koja je bila oštećena, ali nisu imali izbora. U to isto vrijeme Hamdo je prihvatio i Kostanjčanca Fudu, koji je istjeran iz svoje kuće kod TI “Knežopoljka”. U Dubici su mu pred izlazak oduzeli kamion, a na granici sve pare, oko 12.000 maraka. Imao je samo ceker. Hamdo mu dao svoju odjeću. Kod Hamde je ostao 7 dana. Spavao sa Hamdom na kauču.
U malom stanu od svega 20-tak kvadrata na adresi Tkalčićeva 40, u kojem su živjeli Armin Bećirević i njegova sestra Enida, studenti Pravnog fakulteta, često je znalo zanoći i desetina izbjeglih Dubičana, dok ne nađu povoljniji smještaj. Poredaju se po podu ko sardine.
Svaki član Zajednice participirao je prema svojim mogućnostima i afinitetu. Ne smije se zaboraviti i aktivna podrška mnogih drugih, kao što su Asim Dizdar i Angela, Bakir Karabegović, Ismet Šampi…
Podrška i pomoć prognanim
Zajednicu su finansijski i materijalno pomagali i prognani Dubičani koji su se nastanili u Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Njihove donacije, novčana i materijalna pomoć, bila je dragocjena. Ured Zajednice u Končarevoj imao je jednu sobu za skladištenje, a kad je trebalo više prostora članovi su ustupali dio prostora u svojim stanovima.
Jedan od najvećih donatora bila je Lelić Senija, kći Hasana i Bahre iz Puhala, i njen čovjek. Uz novčanu pomoć poslala je pun kamion, koji su istovarili Zijad i Vernes Seferović. Bila je to samo jedna od više Senijinih pošiljki. Jedan važan dio njene pomoći poslan je u Cazin.
Pomoć od Senije Lelić i njenog supruga
Vasvija Oraščanin je 11.12.1992.g. dostavila značajnu količinu polovne odjeće i obuće, kauče, krevete i posteljinu. Dovezao Suljo.
Sulejman Redžepović je obezbjedio značajnu količinu deka, sa kojima su pomognuti i mještani Hrvatske Dubice.
Zijad Lelić i Vernes Kišmić, sin Mustafe Kišmića, preko “Pokret Vukovara” obezbjedili su značajnu količinu prehrambenih artikala.
Donatori kluba bili su i neki dubički Srbi, ali su željeli ostati anonimni, kao što su Mićo Gojić,Mijić Branko i Bora Mijić Batos. Svoju finoću pokazao je i Dragomir Grbić, sin Rajka Grbića. Kakav je bio prije rata, takav je bio i poslije.
Svoj novac Zavičajnoj zajednici donirali su mnogi Bosanci ali i Hrvati. Svakom donatoru je izdana potvrda o uplati donacije i zahvalnica.
Arhiva Zavičajne zajednice
Klupska arhiva su dokumenti kojima se identifikuju događaji i njihovi akteri i od neporocjenjive je važnosti.
Na dokumentaciji je radila tajnica Izeta Zuka, kćerka Zuke Medija. Sva dokumentacija Zajednice, sa izjavama prognanih, je arhivirana i sačuvana. To mi je 9.5.2018. saopštio jedan od članova Predsjedništva zajednice, s kojim sam razgovarao. U njoj je popis prognanih iz Bosanske Dubice kojima je dijeljena humanitarna pomoć dobivena od donatora, kao i izjave pojedinaca o tome šta su doživjeli i gdje su otišli. Postoji video zapis izbjeglica u Ivanić Gradu, koji su klupskom kamerom snimili Kemo Mujčić i Zijad Lelić, kao i snimak Dubičana koji su bili u logorima. Zijad i Kemo Mujičić- Pibin išli su u Karlovac snimati povratnike iz logora (Omarska, Manjača) i u Ivanić Grad gdje su prihvatani prognanici. Kemo je iskusan novinar poznat širom bivše Jugoslavije i ovaj posao je obavio veoma profesionalno. Postoje video zapisi BH ranjenika, koje je došao obići, u to vrijeme gradonačelnik, Boris Buzančić, Kemin prijatelj. Klub je kupio kameru s kojom je to Kemo obavljao. Radili su sve preko institucija. Zajednica ima 2 h videa iz Ivanić Grada, 1 h videa sa povratnicima iz logora i 1 h o ranjenicima iz BiH (sa njima bilo i ranjenika HVO), koji su bili smješteni u Tvornici duhana Sarajevo, u Vukovarskoj ulici, nekada Proleterskih brigada. Ranjenike je u Zagrebu nadzirao ljekar, koji je primao mito i nije im dao da idu na liječenje u bolje opremljene zdravstvene ustanove. Videa je tajno snimio Kemal Mujčić. Ovi podaci do sada nisu bili dostupni za javnost.
U arhivi Zajednice zabilježeno je 6.9.1994. da se Krajina i dalje čisti. U Novsku svakodnevno stižu izbjeglice iz Prijedora, Banja Luke…
U jednoj od zabilješki se navodi da su Emir Tabaković i Lika stigli u Travnik. Putem razmjene Emir sa ženom izašao iz logora. Žive u podrumu. Oni su novi ljudi u tuđem gradu. Tu je i Namir Samardžić, sin Huseina Samardžića sa Urija. On je dobrovoljac u ABiH. Naših Dubičana je u ABiH svega 34.
Dana 23.11.94 zabilježeno: “U Bosni gori. Susret sa Spahićem (misli se na Saliha) u Lipovljanima. Već 40 dana izbjeglice izlaze iz Dubice. Među njima Dubičanac Mustafa Kalabić, iz Banja Luke”.
U zonu UNPROFORA 9.3.1995. stiglo još 160 izbjeglica iz Banja Luke, Prijedora i Kotor Varoši, a od nedavno preko 1.000. Etničko čišćenje se nastavlja. Iz Dubice došao Hamdo- Crni, radio u dubičkom Vojnom odsjeku. Poginuo Bećo- radio kod Bože u prodavnici Građevinskog materijala; Adem Kalabić na Krepšiću izgubio oko. U Zenici se susreli: Lika, Salih Spahić, Nusret i Seka Čengić, Pikin zet, Tabaković Emir, Memen Havicin…
Husu Seferovića u Jasenovcu 2.7.1996.g. posjetili Sija urarka, Ismet Haskić, Muta Čaušević, koji je bio na Viru.
Jasenovac se čisti. Obnavlja se 120 kuća o državnom trošku. U Gašincima je veliki izbjeglički centar – logor. U njemu samo Nimac Ćetavin s porodicom. Dubičani rade na Krepšiću.
Iz Dubice su među zadnjim izašli Sejfo Lelić i sin Zlatan sa suprugom i kćerkom. Zijadovi roditelji. Sejfo je umro u Zagrebu 1998.g. u 81-oj godini starosti, a njegova supruga Samija u Zagrebu 1990 g. u 72. godini života.
Dubičkog poštara Sulejmana Krivdića i njegovu suprugu Razu dovezli su iz Novske. Dovezao ih u Zagreb Zijad Lelić, koji je tada išao po svoje, ali tada nisu izašli iz Dubice. Kroz klub su prošli Asim Dizdar i njegova supruga Angela i Nejra.
Jedan od Dubičana Ramo Krivdić, kapetan JNA, inž. strojarstva, nakon progona iz BiH uključio se u HVO kao dobrovoljac. Njegova supruga Anisa bila je aktivna članica Zajednice. Zajedno sa Nusretom Lelićem paricipirala je u Crvenom križu pri izradi izvještaja o progonu dubičkih Bošnjaka i Hrvata. Međunarodnom Crvenom krstu u Zagrebu predali su spisak logoraša, pa su stavljeni u evidenciju i time dobili zaštitu. Podaci o logorima i logorašima bili su od izuzete važnosti.
Zanimljiv je sadržaj pisma jedne srpkinje upućenog prijatelju 7.5.1993.g. “Pišem prvo pismo nakon 10 godina. Žalosno- nikakva sadašnjost. Moj muž se bori sa budalama i ima teške obračune sa nekima. Dosta nepoznatog svijeta- a to što se doselilo odnekud, odvratno, ružno, nekulturno…Rade samo kafići. Šampijev je uzeo Dragan Gajić iz ŠIP-a, kao i kuću. Falite nam vi Dubičani. Samo 3 babe, a na svakoj kući piše “Zauzeto, bez domaćina”. Moramo biti jaki i izdržati. Nada se da je sve ovo privremeno i pozdravlja sve Dubičane!”
Prema jednoj zabilješki Predsjednik Tuđman nije dozvolio da se zna za Dubicu, što je svojom izjavom potvrdio ministar Šarinić.
A kolika je snaga ljubavi za svoj i naš rodni grad, za našu Bosansku Dubicu, uvjerljivo je pokazao član Zavičajne zajednice Salih Haskić, koji je vođen ljubavlju i nostalgijom, iako u godinama i uz siguronosni rizik, pješice došao iz Zagreba u Bosansku Dubicu da još jednom vidi svoj rodni grad, osjeti žubor Une, uđe u svoj rodni dom. Nažalost, Salih nije više među živim, ali će dugo živjeti uspomena na njega, na ovo njegovo djelo i Zavičajnu zajednicu “Bosansaka Dubica” kojoj je dao sve što je mogao kad je najviše trebalo.
Zahvalnost članovima i saradnicima Zajednice “Bosanska Dubica”
Od kada građani Bosanske Dubice žive u Hrvatskoj i na području Zagreba bilo je razlih oblika njihova organizovanja, ali ovaj u formi Zavičajne zajednice je najznačajniji, ne samo zato što se okupio najveći broj hrvatskih državljana dubičkog porijekla, već zbog cilja oko kojeg su se okupili. Zavičajna zajednica je prestala s radom, jer je prestala svrha radi koje je osnovana, ali je mnogo drugih razloga da se rad zajednice oživi, da se istina o stradanju Dubičana iznese i sačuva.
Predsjednik Glavnog odbora Zajednice g. Zijad Lelić koristi i ovu priliku da se u svoje ime, ime svih članova Zajenice “Bosanska Dubica”, ali i izbjeglih i porognanih Dubičana koji su sada svuda po svijetu, zahvali građanima, udruženjima, organizacijama i vlastima Hrvatske za pomoć koju su pružili u prihvatu i zbrinjavanju izbjeglih i prognanih Dubičana u najtežim danima njihova života.
Ovaj tekst je i znak zahvalnosti svima koji su radili u Zajednici ili sa zajednicom sarađivali. Nažalost, mnogi od njih nisu više među živima. Nemamo pravo zaboraviti njihovo rodoljublje, patriotizam i humanizam. Njihove porodice i potomci mogu biti ponosni na njihova djela. Arhiva Zajednice je vrijedno blago koje treba sačuvati i biće korisna svima koji budu izučavali događaje iz tog perioda i uticaj tih događaja na ovaj i budući život u našoj Bosnskoij Dubici, na prostorima BiH i šire.
Naša vjera u pravedniju budućnost od prošlosti i sadašnjosti daje nam pravo i obavezu da vjerujemo da smo posljednje generacije Dubičana protjerane sa svojih ognjišta tuđom pohlepom i mržnjom. U naše ime i naših žrtava ne pozivamo na bunu i osvetu, već na suživot, mir i toleranciju.
Burlington 24.03.2025 Zijad Bećirević
BHDINFODESK
