JAHAČ UNSKIH VALOVA U ZAGRLJAJU VOLJENOG GRADA
Čaršijsko dijete. Poznat i priznat. Njegov govor se pamti. Naglasak osvaja. Gestikulacija nosi energiju. Prisutan je svuda gdje je sport. Vođa po rođenju, bez obzira na funkciju.
Rođen je 15. novembra 1960. godine u Bosanskom Novom. U svojoj Vidoriji. Na pradjedovskom ognjištu. Sa suprugom Suadom podigao je kćerku Amru i sina Adnana. Danas su ponosni roditelji dvoje magistara. I sretni djed i nena dviju unučica iz Kölna — Lejle i Medine.
Već četvrt vijeka njegov dom je Atlanta. Ljubav prema sportu prenio je na sina. Adnan je napravio čudo u Americi. Postao je vođa navijača NBA kluba Atlanta Hawks. Voditi navijanje na parketu najjače lige svijeta? To mogu samo odabrani. To je uspio jedan Bosanac. Otac i sin godinama ne propuštaju domaće mečeve Hawksa. Niti nastupe fudbalske reprezentacije BiH širom SAD-a.
Asimova sportska priča počela je na bosanskonovskim obalama. Od ranih sedamdesetih živio je za lokalne klubove. Disao je za fudbalski klub Sloboda. Pratio košarkaše, kuglaše, rukometaše i šahiste. Pjevao u bosanskonovskom horu.
Ipak, kajak je bio i ostao prva ljubav. U Kajak klubu Ada prešao je sve. Od dječaka s veslom do ključnog čovjeka. Bio je sekretar, član uprave, vojnik kluba.
Ispisao je najsvjetlije stranice od 1983. do 1992. godine. Zajedno sa rahmetli Jupom Dizdarevićem stvorio je drugu zlatnu generaciju Ade. Dječaci iz Novog pokorili su Bosnu i Hercegovinu. Drsko su napali i sam vrh Jugoslavije. Iza njih su stajali entuzijasti: Himzo Safić, Mitar Lazić i Ranko Đurđekanović.
Asim je oblikovao društveni život grada. S Enom Dedićem i Emirom Mulalićem pokretao je kultne turnire u malom fudbalu. Spajao je gradske kvartove. Posebno se pamti poslijeratni emotivni naboj u dvorani. Organizirao je reviju u čast legende Satke Ahmetovića. Oko trideset bivših igrača Slobode ponovo je kročilo na parket. Crveni i bijeli dresovi nosili su isti natpis: SATKO 9. Utakmicu je sudio rahmetli Ibro Safić – Brnji. Bilo je to veče emocija i uspomena.
Nakon izbjeglištva 1995. godine, put ga vodi u Njemačku. Nakratko se vraća u Podlug kod Sanskog Mosta, a 2001. godine odlazi za Atlantu.
Amerika je ponudila udobnost. No, nostalgija je bila jača.
“Pored lagodnog penzionerskog života u Atlanti, biram srce. Ono je odavno presudilo. Previše je u mojim venama novskog ‘otrova’ da bih birao bilo šta drugo.”
Život je obogatio i duhovnim putovanjem. Otišao je na Umru u Meku i Medinu. Među dva miliona vjernika doživio je trenutke za čitav život. Sljedeći korak je Hadž.
Krajnja stanica ostaje tamo gdje je sve počelo. Asim – Akica Ikić pakuje kofere. Vraća se svojoj pravoj kući, u rodnu Vidoriju. Penzionerske dane provoditi će tamo gdje pripada — na obalama svoje Une i Sane. SRETNO!
Autor: Ferhat KORAJAC
