U BiH je sve veći broj ljudi trećeg doba, kojima u nekom od državnih ili privatnih staračkih domova treba mnogo više nego samo siguran krevet. To su više nego ozbiljno shvatili u ekskluzivnom bihaćkom domu Villa Adriana, u kojem smo nedavno posjetili svoje prijateljice, štićenike doma- Šemsu Bećirević i Muhibu Pezić
Populacija u BiH je sve starija, a time je sve veća potreba za smještaj starijih u domovima, koji trebaju siguran krevet za treće doba.
Danas niko, pa ni Google, ne zna koliko ima staračkih domova u BiH, niti je to do nedavno koga zanimalo. Znalo se za državne staračke domove Sarajeva, Banja Luke, Tuzle,Travnika, Prijedora, Sanskog Mosta, Doboja, Trebinja… Privatnih nije bilo. Činjenica je da su smještajni kapaciteti za starije osobe u državnim domovima uglavnom popunjeni, i u njima se svakodnevno traži mjesto više, pa mnogi od njih uvode liste čekanja. Kao da stariji mogu i imaju vremena čekati.
Sve veći interes vlada za otvaranje privatnih domova za smještaj starijih, jer to postaje veoma unosan biznis. U takvim okolnostima se sve brže prevazilazi predrasuda po stereotipu da se u staračke domove smještaju samo oni koji su napušteni i nemaju nikog svog.
Privatni domovi su, u sve većem broju, zaista prijatna mjesta za boravak. Po mnogo čemu su luksuz i u njima se mjesto i krevet prodaju za dobre pare. Neki od njih su apartmanskog tipa različitih kapaciteta, a pored redovnih usluga pružaju usluge frizera, kozmetičara, pedikira, manikira, a posebna pažnja posvećuje se polupokretnim i nepokretnim osobama. Jedan od takvih luksuznih privatnih domova sa bogatom ponudom je Villa „Adriana“ u Bihaću.
Villa Adriana
Villa “Adriana“ se nalazi u mirnom urbanom dijelu grada Bihaća na adresi Ulica Branka Ćopića bb. Tel. +387 (0) 37226139, Recepcija +387(0)37961855, E- mail www.villa-adriana.ba. To je novoizgrađeni kompleks sa svim sadržajima potrebnim starijim osobama i njihovim posjetiteljima. Upotpunjuju ih i apartmani za porodice korisnika doma, kada dolaze u posjetu, a obezbjeđene su im i usluge prevoza.
Direktor doma je g. Ermin Hajder, a generalni menadžer g. Meho Crnkić. Veoma su odgovorni, ambiciozni i optimistični. Žele promjeniti viziju o staračkim domovima, do sada građenu po stereotipu starom preko stotinu godina. Sinteza te vizije je “živjeti s prijateljima “. Dom je ocijenjem sa 5 zvjezdica, a po onom što smo ja i moji prijatelji kao posjetioci mogli vidjeti kroz kratak posjet i jednosatni kontakt sa personalom i nekoliko korisnika doma pripadaju mu makar dvije zvjezdice više.
Težnja uprave doma je da svakom korisniku pruži maksimalnu individualnu njegu i da njegovi korisnici uživaju najveću moguću neovisnost u sigurnom, zajedničkom prijateljskoim okružnju i održe svoj odabrani individualni i zajednički način života, kako bi se u svakom trenutku osjećali ugodno, bili shvaćeni, cijenjeni i zadovoljni.
Toplinu i sigurnost ne daju samo zidovi doma
Osnivači doma“Adriana” su shvatili da su do sada kućantstvo domova pretežno sačinjavali zidovi i da korisnicima doma treba prižiti mnogo više topline, koju zidovi ne daju. Već u startu su se zapitali: “Kome mi trebamo?” i dobili odgovor: Na duži rok trebamo osobama treće dobi, a među njima posebno onima koji trebaju stalnu njegu, ili su otpušteni iz bolnice, a nisu u stanju da se odmah sami brinu, jer im uslovi kod kuće ne omogućuju kvalitetatan oporavak. Na kraći rok trebamo članovima porodica koje moraju na odsustvo ili namjeravaju otići na odmor i za to vrijeme svoje starije žele udobno smjestiti na sigurno mjesto. Cijena smještaja u ovom domu se kreće od 1.100 KM, a ovisi o izboru sobe i kategoriji, dok je smještaj za kraće vrijeme 80 KM po danu, a 60 KM za više od 5 dana.
Dom pruža dugotrajni i kratkotrajni smještaj za 47 korisnika u luksuznom objektu, sa 33 sobe, od kojih je 19 jednokrevetnih i 14 dvokrevetnih, sa pomoćnim objektima i prostranim terasama za odmor i rekreaciju. Svaka soba je opremljena sa potrebnom opremom, savremenom tehnikom i tehnologijom, a kompletan sistem nadgleda se mobilnom aplikacijom, što omogućuje i neposredni nadzor nad potrebama korisnika i daje im potpun osjećaj sigurnosti. Za potrebe doma i posjetioce bezbjeđen je parking prostor za 30 vozila.
Luksuzan smještaj i aktivno druženje
Svojim štićenicima dom pruža veoma luksuzan smještaj, svakodnevnu njegu i ispomoć uz usluge fizioterapeuta i masera, obezbjeđuje cjelodnevno aktivno druženje, te omogućuje bezbjedne vanjske aktivnosti, šetnje i izlete. Korisnicima doma se dnevno daju tri obroka i dva međuobroka. Pored ishrane i održavanja higijene, medicinske brige i njege, dom organizuje dnevne aktivnosti, pruža usluge edukativnog, socijalnog, fizičkog, medicinsklog sadržaja, koje osmišljava i kontinuirano provodi tim.
Dom osigurava stručne usluge zdravstvenih ustanova i Centra za zdravo tijelo i duh, te obezbjeđuje individualnu i grupnu pratnju van ustanove; ostvaruje suradnju sa ustanovama i institucijama kao što su galerije, muzeji, udruženja, turistički uredi, ovisno o željama i potrebama korisnika. Dom provodi projekte reintegracije starijih osoba u društvene aktivnosti lokalne zajednice…Sve to da se korisnici doma osjećaju kao u vlastitom domu.
Posjet Dubičankama Šemsi i Muhibi
Domovi su već sada po mnogo čemu luksuz i u njima se mjesto i krevet prodaju za dobre pare. Očito da je takav i dom “Adriana”, u kojem ja i moji sputnici Dilista i Amir Međedović i Senka Porić želimo posjetiti dvije dubičanke, Šemsu Bećirević i Muhibu Pezić.
O Domu Adriana smo već ćuli toliko pohvalnog. I naš prvi utisak je bio iznenađujuće prijatan. Objekat djeluje veoma impozantno, ali ga nadmašuje dopadljiv opšti dojam koji se stiče već prvim koracima i poptvrđuje kroz kontakt sa štićenicima doma i personalom koji vas čeka i prima sa spremnim smješkom dobrodošlice.
Jedan od uposlenika doma je Dubičanac Imčo Krivdić, koji nas je dočekao već na ulaziu na terasu i smjestio za jedan od slobodnih stolova. U mom društvu su moji sugrađani, koji žive i rade u Bihaću, g-đa Dilista Međedović i njen suprug Amir.
U Domu su smještene dvije dubičanke- Muhiba Pezić i Šemsa Bećirervić. Muhiba je starosjedilac, i u domu je od osnutka doma, a od nedavno usluge doma koristi i moja radna kolegica iz vremana prije rata, moja dobra prijateljica i udova mog dragog rođaka Mehmeda Bećirevića, Šemsa Bećirević. Do dolaska u dom Šemsa je preživjela teško ratno i poratno vrijeme, koje je na njeno zdravlje ostavilo teške i nesagledive posljedice.
Krah sretnog života Mehmeda i Šemse Bećirević
Do rata su Mehmed i Šemsa živjeli u vlastitoj novosagrađenoj kući u Bosanskoj Dubici, u ul. Petrinja, u kojoj su rođene i odrasle njihove dvije zlatke kćeri, Sanela i Kanita. Mehmed je zadnjih godina pred rat bio na dužnosti direktora predškolskih dječijih ustanova, a njegova Šemsa je bila inspektor Uprave priroda u dubičkoj opštini. Već sa prvim danima srpskog terora Mehmed je privođen, a potom i odvođen na radnu obavezu u Krepšić, gdje je drastično ponižavan, maltretiran, tučen i ucjenjivan. Na zahtjev da dadne novac za srpsku vojsku, rekao je da nema novca, radi čega je dobio teške batine, a potom se odrekao auta koje mu nekim čudom još nije bilo oduzeto. Nakon toga, u jednom od izbjegličkih valova Mehmed i Šemsa su napustili Dubicu i nastanili se u nedovršenoj vikendici u Karinu (Hrvatska), kod Obrovca. Kuću su morali ustupiti srpskoj familiji i nakon Dejtona njihovoj kćerki Saneli trebalo je 10 godina uz 25.000 KM troškova, da kuću vrati u posjed. Tokom progonstva Mehmed je zbog posljedica tuče doživio teške traume i 3 moždana udara, a nedugo potom preminuo u Zadarskoj bolnici. Šemsa je godinama trpila strah i samoću, grčevito nastojala da se održi, ali je zbog svega došla u stanje da se ne može sama o sebi brinuti, pa je starija kćerka Sanela dovela sebi a potom saznavši za ovaj dom, odlučila je da je smjesti u njemu.
Susret sa Šemsom
Susret sa mojom Šemsom bio je šokantan. Prišla je našem stolu i sjela pored mene na ponuđenu stolicu. Smršavila je, osušila se kao grana. Nije me prepoznala. Radili smo zajedno u kancelariji punih 15 godina, živjeli u komšiluku, obilazili se, zajedno proslavljali mnoge praznike i porodične jubileje. Djelovala je potpuno izgubljeno. Suze su oblile moje oči i obraze. Nisam mogao zaustaviti krik očajanja koji se u meni stvorio. Plakao sam i ridao kao nikad do tad. Ona to nije primjećivala, kao da nije bila prisutna. Sjedila je pored nas, ali bila u nekom drugom svijetu. Dugo je trebalo domskom personalu i našim sagovornicima da je izvedu iz njenog i uvedu u naš aktuelni svijet. “Ah, ti si to Ziko!” povikala je sa izrazom oduševljenja koji se u njoj iznenada rodio i prosulo po njenom licu.
Nakon toga slijedio je prijatan razgovor u kome smo svi zajedno učestvovali, koji nas je vratio u ona stara dobra vremena. Uskoro nam se pridružio i osnivač i vlasnik doma, koji nas je obasuo neviđenim optimizmom, pričajući o tome kako je došao na ideju da osnuje dom, oduševljeno govoreći o njihovim ciljevima, nastojanjima i personalu doma. Govorio nam je o tome kako je dom profiliran, koja je njegova osnovna namjena, po čemu se razlikuje od drugih domova te vrste i namjene, po čemu smo stekli uvjerenje da se zaista radi o novom profesionalnom socijalnom usmjerenju obogaćenom čistim moralom i socijanom etikom, sa kojom svaki dio ovog prostora sa njegovim personalom dobiva jedan potpuno novi smisao.
Oproštaj od Šemse
Sa Muhibom smo dugo o svemu razgovarali. Ona i njena ugledna dubička porodica bili su nam dobro poznati. Sačuvala je u sebi vlastiti imidž i ugled porodice. O uslugama doma govorila je samo u superlativu. Vlasnik doma bio joj je kao rođeni brat. Rado je prihvatio naš prijedlog da se slikamo zajedno.
Šemsa je nešto govorila, više sebi u njedra. Kao da je opet utonula u svoj svijet i zaboravila na nas. Dok smo se pozdravljali, grlili i ljubili pri polasku, ponovno me obuzela tuga. U ovoj Šemsi vidio sam samu sjenu one odlučne, hrabre i šarmantne žene, koja je znala graditi život, čuvati i lavovski braniti svoju porodicu. Ubili su u njoj sve što je imalo pravo na život i trebalo živjeti. Ona i njen Mehmed ostali su samo u uspomeni njihovih kćeri Sanele i Kanite i nas njenih znanaca i prijatelj. Vlasnik i personal ovog doma dali su nam uvjerenje da će naša Šemsa, kao i drugi štićenici doma, u ovoj ustanovi naći sve što im je potrebno u njihovoj trećoj dobi.
Dok smo izlazili iz velelepnog zdanja Ville Adiana sestre su nam ljubazno mahale. Muhiba je ostala sjediti na svojoj stolici, a Šemsa laganim nečujnim koracima odlazila hodnikom u svoj svijet.
Državi BiH je potrebna jedinstvena politika o brizi za starije
Zakonom o osnovama socijalne zaštite u FBiH i Rs regulisano je pitanje osnivanja i rada ustanova za odrasle i stare osobe, uključiujući i postupak osnivanja privatnih staračkih domova. Zadnjih godina privatni starački domovi niču kao pečurke, ali se njihovo osnivanje i rad malo nadzire, prati i kontroliše. Takvi domovi se često formiraju u starijim napuštenim kućama i ustanovama, a da se pri tome često ne poštuju propisani standardi. Državne domove su pretežno preuzele opštine i kantoni, a u FBiH do nedavno su postojali i domovi penzionera u nadležnosti Penzionog fonda.
Državi BiH je potrebna potpunija i jedinstvenija zajednička politiku za smještaj, izdržavanje i njegu starih lica u staračkim domovima.
Generalno se može zaključiti da korisnici staračkih domova i sada imaju dobru zdravstvenu zaštitu, ishranu i njegu, ali je zbog ubrzanog rasta starije populacije opravdana tendencija vasti da se u svim opštinama grade novi manji starački domovi. Briga o starijoj populaciji ne može se u potpunosti rješiti domovima, već se mora rješavati i kroz programe kućne njege, jer dosta lica ne može sebi priuštiti smještaj u domu.
Vir, 10.avgusta 2017 Zijad Bećirević
