IZMIR – Jedni od najdražih susreta u Izmiru, za vrijeme 17. SP dijaspore BiH u futsalu (20-22. maj 2022) bili su mi susreti sa stanovnicima sela HALILBEYLI, koje sam posjetio i upoznao prije 5 godina. Susretu sa njima baš sam se obradovao.
Žao mi je što zbog kratkoće vremena nisam bio u prilici da ih ponovo posjetim u njihovom selu i vidim prijatelja Muju Celepa Durmišovića, koji zbog bolesti nije bio u Izmiru.
– Selo Halilbeyli osnovali su naši preci, djedovi i nane koji su ovdje došli iz Bosne i Hercegovine, 1873. godine – pričao mi je tada sedamdesetogodišnji Mujo Celep Durmišović, prava enciklopedija sela. – Njihov život je bio težak. Ništa ih nije dočekalo. Dugo su živjeli samo od uzgoja i prodaje duhana. Taj zanat i halat donijeli su iz Hercegovine. Imali su problema i s vodom. I jezikom. Nisu znali turski jezik, a ni Turci njih nisu razumjeli. Selo je često napadano, ali oni su bili organizovani, pomagali jedni druge i tako opstali. Ono što su oni donijeli ovdje prije 145 godina, naš jezik, običaje i kulturu, mi i danas čuvamo. U selu se i danas priča bosanski jezik. Otadžbinskom jeziku stariji su podučavali mlađe i tako ga prenosili s koljena na koljeno. Svake godine organizujemo Festival teferič i Noć pite kako bi se održala tradicija Bošnjaka. Za razliku od naših predaka, mi, hvala Bogu, danas dobro živimo. Imamo sve što nam treba. Danas smo mahala u kojoj nas živi više od 2.000. Ima puno mladih i djece. Imamo osnovnu i srednju školu, ambulantu, apoteku, sportski klub, a riješili smo i problem vode. Vodu za kuće doveli smo iz planine, sedam kilometara udaljene od nas. Glavni izvor prihoda danas je poljoprivreda i stočarstvo. Neki uzgajaju i vinovu lozu, a ima i masline, za naše potrebe. Turci i turske vlasti na nas gledaju blagonaklono. Nikad nisam osjetio mržnju. Mene je Bosna uvijek zanimala. Kad sam prvi put posjetio domovinu mojih predaka, mojoj sreći nije bilo kraja – kaže Mujo Celep Durmišović. Prema priči mještana, više od 100 godina iz sela Halilbeyli niti jedna cura nije se udala u drugo selo, a ni momci se nisu ženili sa strane. Kažu, kad bi stranci, oni iz drugog sela dolazili da prose cure, rekli bi im, nema ovdje cura i brzo bi ih „ispratili“ odakle su došli. To se promijenilo 70-ih godina, kada su počele da se otvaraju fabrike u koje su prvo išli oni koji su bježali od uzgoja duhana. Ističu da nije bilo brakova između rodbine i da su familija i komšija uvijek bili izuzetno poštovani i cijenjeni.
Mahalu Bošnjaka, koji više od 150 godina čuvaju svoj jezik i identitet, obišli smo u društvu predsjednika Omera Erena, jednog od najbogatijih mještana i mladog električara Murata Onera Jakubovića.
Pored znamenitosti koje svjedoče o višegodišnjem bitisanju ponosnih Bošnjaka u ovom dijelu svijeta, u koje spada i „Kuća Bošnjaka“, lijepo uređen muzej, otvoren 2013. godine, na ideju Naide Ribić, bh. aktivistkinje iz Holandije, koja ih često posjećuje i promoviše, predsjednik Eren nam je pokazao i svoju moderno urađenu kuću, farmu bikova, nekoliko prodavnica i skladište građevinskog materijala.
Haris Halilović
