Govor zemlje moje

Predstavljen novi Pravopis bosanskog jezika lingviste Dr. Senahida Halilovića : Kao autora Pravopisa, oduševljava me ideja da će on u svakom trenutku biti dostupan širokoj publici

Koje su ključne izmjene napravljene u ovom pravopisu u odnosu na prethodni, možete li izdvojiti neke karakteristične?

Novo izdanje je znatno izmijenjeno i dopunjeno u odnosu na ono iz 1996. Prvo, pravopisna pravila su pojednostavljena i usklađena s utemeljenim prijedlozima koje je u protekle dvije decenije davala stručna javnost. Primjeri koji potkrepljuju pravopisna pravila uzimani su iz različitih stilova, iz raznorodnih prevedenih djela, a najviše iz bosanskohercegovačke književnosti. Ovo izdanje dopunjeno je i novim poglavljima (npr. o bjelini, o pisanju simbola, o citiranju); sadrži obiman Rječnik skraćenica te Rječnik vlastitih imena. Osavremenjen je i sadržaj Pravopisnoga rječnika: izostavljene su riječi koje su zanimljive samo sa stajališta leksičke norme, a dopisane brojne riječi i njihovi oblici u vezi s čijim pisanjem ima dvojbi. Osim toga, novo izdanje bit će objavljeno i kao mobilna aplikacija, te će na taj način biti dostupno još većem broju korisnica i korisnika, potpuno besplatno.

S obzirom na prve informacije da je u novom Pravopisu dosta toga izmijenjeno kada je riječ o upotrebi glasa H, s distance od 20 godina, može li reći da je to u prvom pravopisu bila možda i politička odluka, da li je presudilo vrijeme kada je pripreman i kako objašnjavate činjenicu da većina govornika nije usvojila ta pravila?

Bh. društvo prolazilo je devedesetih godina kroz jedan od najtežih perioda u svojoj historiji. U tom vremenu nastajalo je i prvo izdanje Pravopisa, prve knjige koja promovira bosanski jezički standard. Zbog toga je u njemu bilo nešto više naglaska na specifičnosti tog standarda u odnosu na hrvatski ili srpski standard. Ne bih to nazvao političkom odlukom, ali jasno je da su okolnosti bile sasvim drugačije, drugačiji je bio i sastav Pravopisne komisije, koja je recenzirala Pravopis.

Prvo izdanje ovog Pravopisa, uključujući i školski priručnik, došlo je u preko 50.000 domova i biblioteka širom BiH i svijeta. To znači da je imalo stotine hiljada aktivnih korisnika, a svakako je bilo izloženo sudu još barem toliko ljudi. U tom smislu, nemoguće je da se predložena rješenja svima sviđaju.

Oni naši prijedlozi koji za dvadesetak godina nisu prihvaćeni, nisu ponovo ponuđeni.  Ako se ispostavilo da većina korisnika nije za neka od tih rješenja, moja je stručna obaveza bila da to imam u vidu. To se odnosi i na pisanje glasa h. On je ostao tamo gdje mu je etimološki, tj. po postanku mjesto (hajde, promaha), ili u riječima koje su odavno odomaćene (hastal, sevdah), ali pisanje toga glasa više ne forsiramo u oblicima koji nisu prihvaćeni u posljednja dva desetljeća. Norma je ono što prihvati život, pisana praksa.

Prve informacije također govore o tome da je novo izdanje Pravopisa više rodno senzitivno od prvog izdanja?

Živimo u vremenu u kojem tek osvještavamo stoljetne nepravde prema ženama u našem društvu. One su se svakako ogledale i u jeziku, a posljedično i u knjigama koje se bave jezičkom normom. Ovo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika pokušava doprinijeti promociji jednog drugačijeg pristupa. Pravopisi su knjige pune primjera, a oni su ranije često bili rodno neosjetljivi; uobičajeno je bilo navesti: ona je lijepa, kuhala mu je ručak, ili, u pravopisnom rječniku: “četverogodišnjak”, ali ne i “četverogodišnjakinja”, “istraživač”, ali ne i “istraživačica”. U ovom izdanju Pravopisa, u primjerima, imamo malo više direktorica, manje direktora. To nema previše suštinskog značaja, ali ima simboličkog, te se nadam da će koliko-toliko doprinijeti razvoju svijesti o položaju žena u našem društvu.

 Sve više koristimo strane riječi za koje nemamo adekvatnu zamjenu u našem jeziku (npr. “lajkanje”, “tvitanje”, “tagovanje”, “čekiranje” i sl.). Smatrate li da kao takve štete našem jeziku i da li je potrebno pozabaviti se tim da bolje prilagodimo takve riječi? Da li možda u novom Pravopisu već ima nekih bolje prilagođenih riječi i izraza?

To je pitanje prije svega leksičke norme, koju propisuju normativni rječnici. Međutim, ovo je pitanje nezaobilazno i u pravopisu, jer pravopis se mora odrediti prema riječima s kojima se susrećemo u svakodnevici a za koje nemamo odgovarajuću zamjenu.

Svi jezici i daju i primaju riječi. Bosanski je među jezicima koji više primaju negoli daju. U naše vrijeme i naš jezik najviše preuzima riječi iz engleskog. Mnoge su od njih u engleski prispjele iz nekih drugih evropskih jezika, npr. iz grčkog, latinskog, francuskog. Riječ je o dva naoko oprečna procesa: s jedne strane imamo poželjnu internacionalizaciju i evropeizaciju jezika, a s druge nepoželjno koloniziranje „malih“ jezika, negativni transfer iz engleskog. Jezička politika u pojedinim državama (npr. u Njemačkoj, Hrvatskoj) nastoji stati na put toj negativnoj interferenciji. Tako pojedini hrvatski lingvisti provode politiku purizma, „čišćenja“ jezika od riječi stranog porijekla, konkretno od anglizama i nastoje, pošto-poto, odmijeniti te nepoželjne riječi svojima.

Moje je mišljenje da se ne treba zatvarati, ne treba organizirano odstranjivati tuđice. Neke od tih riječi „paraju uši“, nisu se dovoljno prilagodile našem jeziku, ali se vrlo često upotrebljavaju. Među njima ima onih koje će kratko vrijeme ostati, koje su prolazna moda, ali ima i onih koje će se odomaćiti. Pravopis kaže da se posuđenice koje su se već prilagodile pišu prema izgovoru (npr. biznis, imidž), a da se nedovoljno prilagođeni anglizmi mogu pisati dvojako: izvorno (npr. attchment), ili prema približnom izgovoru (atačment), te da je bolje upotrijebiti domaću zamjenu, ako je imamo (u ovom slučaju: prilog).

Da li smo osiromašili jezik zbog korištenja društvenih mreža i interneta uopće, jer sve više koristimo skraćenice, strane izraze…?

Savremeno bosanskohercegovačko društvo suočava se s izazovima globalizacije, internacionalizacije, savremenih jezičkih tehnologija. Mnogi su u strahu za svoj jezik, za svoj jezički identitet. Ali ne treba smetnuti s uma da su nam društvene mreže donijele mnogo dobro, i ja ih ne bih ružio. Sasvim je druga stvar jesmo li mi, svako ponaosob, sazreli za to umrežavanje, hoćemo li se zapetljati u te društvene mreže. Mnogi mladi ljudi ne znaju sebi postaviti granicu, nemaju mjere; oni mogu biti na gubitku. A ko se s mjerom, znalački, posluži mogućnostima koje pruža internet, taj može biti samo na dobitku, i u svakoj govornoj situaciji pokazat će da mu društvene mreže nisu osiromašile jezik.

 

Šta mislite o deklaraciji o zajedničkom jeziku (bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski).  Da li za to ima osnova, jesu li to četiri različita jezika ili ne?

Naravno da je riječ o jednom jeziku, to bi moralo biti sasvim jasno svakom dobronamjernom stručnjaku. Radi se o različitom imenovanju jednog jezika, na koje bi svako trebao imati pravo. Također su u nekoj mjeri različiti standardi toga jezika, različiti zato što se u posljednjih tridesetak godina standardizacija odvija u više centara, a ne u jednom. Nažalost, svjedočimo svakodnevnoj zloupotrebi jezika u političke svrhe, nametanju imenovanja jezika i sl. To su, uvjeren sam, neodržive i prolazne politike.

Da li je moguće jezik u BiH svesti na jednu normu, kako bismo u školama i na fakultetima imali jedinstvene udžbenike i kako bismo svi učili jedan jezik?

Naš je jezik imao zajedničku normu do početka devedesetih godina 20. vijeka.  Do zajedničke norme prijeđen je dug i težak put, ali je pravopis iz 1960. pokazao da se među koricama jedne takve knjige mogu naći brojne dvostrukosti i višestrukosti. Već iz ovoga slijedi da i danas u BiH možemo imati zajedničku normu. Za tako šta potrebna je samo politička volja. Sve ostalo dolazi samo po sebi: iz vladajuće politike izvodi se jezička politika; u skladu s jezičkom politikom stručnjaci će obaviti svoj dio posla – napisat će zajedničke normativne priručnike.  To je put kojim treba ići, to je cilj kome treba težiti.

Šta danas uopće znači biti pismen čovjek, šta to podrazumijeva s obzirom na nove tehnološke izazove?

Čovjek se ne rađa kao kulturno biće. Kultura se uči, počevši od jezika, kao osnovnog oblika komunikacije, pa nadalje, cijeloga života. Škola ima zadaću da nas malo-pomalo opismenjava, da još u mladosti što bolje ovladamo jezičkom normom. Ali to nije sve. Nije davno bilo kada se za nekoga moglo reći da je pismena osoba ako se zna potpisati, ili ako zna čitati, ili ako ima završenu osnovnu školu.  Letvica se stalno podiže, svako vrijeme donosi nove izazove, traži od nas da ovladavamo novim činjenicama, da se osposobljavamo za nove jezičke tehnologije. Tako se od pismene osobe danas očekuje da se služi računarom, i to ne samo kao pisaćom mašinom, nego i da može razmjenjivati elektronsku poštu i slično.

 

Zašto ste odlučili Pravopis objaviti i kao mobilnu aplikaciju?

Tu sam odluku donio iz nekoliko razloga. Pravopis je obimna knjiga od oko 800 stranica, i bez obzira što je izdavač formirao povoljnu prodajnu cijenu, ona je i dalje visoka za mnoge koji žele imati knjigu. Odlučio sam iskoristiti tehnologiju i učiniti da Pravopis može imati svako ko to želi, i stoga će mobilna aplikacija biti potpuno besplatna. Ovaj medij također omogućava i veću fleksibilnost od knjige: Pravopis možete konsultirati gotovo uvijek, u tramvaju, u kafani, tokom šetnje. Također, na ovaj način želimo približiti knjigu mlađoj generaciji, i promovirati korištenje tehnologije u obrazovanju.

Rekli ste da vam je želja da svako ima besplatno Pravopis u mobitelu, a posebno mlađa generacija. S kojim ciljem? Kako Pravopis može pomoći učenicima i studentima?

Ja nemam mobitel, tako da ću biti među rijetkima koji neće moći koristiti aplikaciju. Naravno, kao autora Pravopisa, oduševljava me ideja da će on moći koristiti tako širokoj publici u svakom trenutku, i da za njega neće morati platiti. Studentice i studenti, učenice i učenici s kojima sam bio u kontaktu često su isticali potrebu za novim izdanjem Pravopisa, ali i za internetskom verzijom. Sada smo otišli korak naprijed i pripremili mobilnu aplikaciju. Zagledajući često u mobilnu aplikaciju, mladi će neusiljeno, usput usvajati pravopisnu normu, sve će brže otklanjati nedoumice koje imaju i iz mobilnog Pravopisa učiti kako da što pismenije prezentiraju sebe i svoj rad.

A šta ako učenici i studenti počnu koristiti mobilnu aplikaciju na ispitima?

Dok sam s mladim programerkama i programerima iz firme Ant Colony radio na razvoju aplikacije, šalili smo se da će je učenice i učenici koristiti da prepisuju tokom pismenih testiranja. Pravopis je priručnik, tj. knjiga koja treba da je pri ruci onome ko piše. Tako je i mobilna aplikacija prigotovljena da bi bila uvijek pri ruci, pa zašto ne i na pismenom ispitu, na testu, kao što je i kalkulator pri ruci na testu iz matematike. Pravopisna pravila se ne pišu da bi ih mladi učili napamet. Uistinu mislim da bi se učenici/e i studenti/ice trebali neometano služiti Pravopisom ili mobilnom aplikacijom i na pismenim ispitima. To bi ih oslobodilo obaveze da memoriraju brojna pravila, primjere, izuzetke, mnoštvo sitnih pojedinosti – pa bi više pažnje mogli posvetiti sadržaju, stilu, svemu onome što nazivamo višom pismenošću.

Related posts

U Skoplju održan regionalni skup Bošnjaka: Prioritet ostvarivanje prava u obrazovanju na bosanskom jeziku

UGLJANIN O DISKRIMINACIJI U NOVOM PAZARU: “Djeca Bošnjaka bez znanja roditelja upisivana na srpski jezik”

Editor

Učenici i roditelji iz Liplja stupaju u štrajk: Ne prihvataju naziv “jezik bošnjačkog naroda”

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment