Kultura

KAŠIČICA: VESNIN 8- MARTOVSKI POKLON

Svaki dan i svaki put kad serviram obrok za familiju i iz ladice uzimam escajg pogled mi padne na jednu kašičicu koja se po obliku i dužini razlikuje od svih drugih. Ona me potsjeti na dragu dubičanku  Vesnu Čaušević , moju suprugu Hateminu i Titovu Jugoslaviju. Vrati me u  vrijeme kada smo živjeli u miru, slozi i ljubavi, družili se, zajedno slavili praznike i porodične jubileje, posjećivali se i razmjenjivali sitne darove, koji nisu prestavljali teret, a svakog radovali. U to vrijeme poštovao se komšija , cijenio prijatelj. Pomagali se i dopunjavali, živjeli  složno, kao sestre i braća.  A tu neobičnu kaščicu, koju svaki dan gledam, za 8. Mart – Dan žena  poklonila je prije  30 godina mojoj supruzi Hatemini naša prijateljica Vesna Čaušević.

Mlađi možda ne znaju, ali stariji znaju, da se 8. Mart, poznat kao Dan žena, tada slavio širom Jugoslavije. Tog dana se malo radilo. S nesrpljenjem se čekali podnevni sati, da žene promovišu svoju dominantnu ulogu i počnu “ludovati „ uz našu asistenciju. O tome gdje će ko i skim će slaviti pričalo se mjesecima. A desetak dana ranije 8. Mart je bio glavna  tema. Razgovaralo se samo o tome gdje će ko i s kim slaviti, a žene uređivale frizure i pripremale svečane haljine.  Ni jedan hotel ili imalo bolji restoran u te dane nije bio prazan. Naročito onaj koji je imao živu muziku.  Svi drugi praznici, čak i oni državni kao Dan oslobođenja ili Dan Republike bili su manje popularni  i na neki način u sjeni  naših žena!  Složićete se  da je samo  proslava Nove godine bila svečanija i opuštenija.

U skoro svakoj radnoj organizaciji  povodom 8. Marta organizovana je zabava, na kojoj se jelo, pilo, pjevalo.  Muškarci nisu zvanično pozivani, ali su rado prihvaćani.  Supružnici su slavili odvojeno – muž u svojoj a supruga u svojoj radnoj organizaciji.

Bilo je uobičajeno da prijatelji i poznanici uz određene praznike razmjenjuju sitne poklone. Za  8. Mart žene su darivane od svojih muževa, ali su dobivale sitne poklone i od muškaraca s kojima su radile. Kupovina poklona nije bila jednostavna, naročito za one koji su radili u firmi gdje je bilo više žena. Trebalo je izabrati praktičan upotrebiv, zanimljiv i funkcionalan poklon, koji puno ne košta, a da osobi kojoj se poklanja bude koristan. Obzirom da sam obično radio s više žena nego muškaraca, a nikad nisam imao viška para, nije mi to bilo jednostavno. Tako sam jednom mojim radnim kolegicama darovao set za šivanje, u kome su igle, konci, drugi put set češljeva, te veliku kutiju šibica sa nekim dodatkom…Nikad se nije dogodilo da neka žena kaže da joj se poklon ne dopada. Svaka ga je primila sa nenamještenim osmijehom zadovoljstva.

Moja supruga je radila na šalteru Službe društvenog knjigovodstva (SDK) i neki od njenih komitenata znali su je u prigodnim prilikama darivati nekim sitnicama. Donesu  kesicu bombona, čokoladu, napolitanke…Tako je jednog 8. Marta prije 30 i kusur godina Vesna Ćaušević moju suprugu darovala sa tom kašikicom, koja se razlikovala od drugih, jer je bila  duža od standardnih i dopadljivog izgleda. Bilo je to uzvraćanje sitne pažnje,  znak poštovanja i zahvalnosti.  Godinama kasnije, taj poklon je meni i mojoj supruzi obnavljaio sjećanje na nju i njenog Mirzu, dubičke sportske zvijezde, legende dubičkog rukometa, koji su nam svojim uspješnim sportskim nastupima kao igrači i treneri priređivali spektakle i donosili trofeje, koje i danas pamte i s njima se ponose Dubica i Dubičani.

A kada je  rat počeo i nestalo idile, kada smo krenuli od nemila do nedraga, ta Vesnina kašićica je uvijek bila nedjeljivi dio našeg putnog tovara. Iz Bosne do Hrvatske, od Hrvatske do Njemačke, od Njemačke do Amerike, i ko zna kuda i dokle dalje.

I mnogo puta kasnije, kad god smo moja supruga i ja nazvali telefonom porodicu Čaušević ( koja sada živi u Čikagu) i s Vesnom obavili nekoliko minuta prijateljskog razgovora, uz smiješak smo se obostrano potsjetili  na njen znalački odabran poklon i ponovno joj se zahvalili.

U toku sretnog braka, koji je trajao 45 godina, ja i moja Hatemina primili smo od rođaka i prijtelja razne i broje poklone. Neke pamtimo, a neke smo i zaboravili. Ali tu neobičnu kašičicu, koju nam je poklonila Vesna Čaušević, nikad nismo i nećemo zaboraviti. Kako da je zaboravim, kad mi je ta Vesnina kašičica  svako jutro nezamjenjiv rekvizit uz šoljicu vrelog ćaja.

Potsjetimo se da je kašika obavezan dio pribora za jelo od davnina. Korištena je i danas se koristi i kao mjera. Prva kašika nastala je u doba paleolita. Ljudi su je pravili od drveta, školjki, metala – zlata, srebra , bronze, od kosti, kristala, porcelana, plastike. U našim krajevima dugo, veoma dugo, jelo se drvenom kašikom. Korisno je znati da se med ne sipa metalnom već drvenom ili plastičnom kašikom, jer metal neutrališe ljekovita svojstva meda.

Nema više moje Hatemine, ali su ostale uspomene na nju, a jedna od njih, koja i danas čini sastavni dio moga života i života moje porodice, je 8- Martovski poklon drage dubičanke Vesne Čaušević. Kašičica! Kašikica! Kaščica!

Burlington, 19. Decembra 2018.                                     Zijad Bećirević

 

BHDINFODESK

Related posts

Na ljeto Kultur Shock u Srebrenici?

NJUJORK: DODJELJENE ZLATNE JABUKE NA BHFF-u.

32. Međunarodni sajam knjige Sarajevo – poziv piscima iz dijaspore

Editor

Leave a Comment