STUTTGART – „Ako pričaš s’ čovekom na jeziku koji on razume, to odlazi u njegovu glavu. Ako pričaš s čovekom na njegovom maternjem jeziku, to odlazi u njegovo srce“, rekao je Nelson Mandela, čuveni južnoafrički humanista, političar i predsjednik koga i danas smatraju simbolom borbe protiv apartheida i čovjekom univerzalnih moralnih autoriteta, koji je 1993. godine dobio Nobelovu nagradu za mir.
Kako jezik „umire”
Maternji jezik, kao što i sam naziv kaže, jezik je kojim govori majka, prvi jezik koji dijete usvaja. Maternjim jezikom može se nazvati i jezik sa kojim se neka osoba identifikuje (ne mora nužno biti jezik majke). Najopštije govoreći, maternji jezik u osnovi identifikuje čoveka od najranijih dana.
Prema nekim procjenama u svijetu na svakih petnaest dana nestane po jedan jezik. Tome umnogome doprinose moderne tehnologije i način komunikacije koji teži da se formira na globalnom nivou po sistemu – zakon jačeg. Najugroženiji su jezici primitivnih zajednica, tehnološki nerazvijenih i sa malim brojem govornika. Jezik može izumrijeti tako što izumru njegovi govornici, a može nestati i tako što govornici napuste maternji jezik u korist nekog drugog jezika. Smatra se da je neki jezik ugrožen onda kada se u okviru sistema obrazovanja ne uči u školama kao maternji jezik i gde ne postoji mogućnost prenošenja jezika na sljedeću generaciju.
Jezik je temelj, osnova svakog identiteta. Iz svega toga, a s obzirom da smo mi iz BiH (svi), mali narodi (po broju – koliko nas ima), da bi opstali, veoma je važno govoriti, ukazivati i praktično raditi na očuvanju maternjeg jezika. Pogotovo tamo gdje su građani BiH manjina (u dijaspori) i gdje je poznavanje jezika nove sredine uslov integracije i bilo kakve perspektive.
Očuvanje maternjeg jezika i identiteta građana BiH u dijaspori, posebno mladih i djece, tema koju obrađujemo u nekoliko naših posljednjih brojeva, osim oslikavanja trenutne stvarnosti, isticanja pregalaca na ovom polju, ima za cilj da ukaže na veliki, opšti značaj jezika i identiteta građana BiH u dijaspori, da bude alarm svima nama, pojedincima, zajednicama, udruženjima, državi, da se ozbiljnije i više angažujemo u ovoj oblasti.
Bosanski u Australiji
Ima nas svuda. I „na kraju svijeta“, u dalekoj Australiji. I to, ne malo. Prema popisu iz 2011. godine, u Australiji živi oko 38.000 ljudi rođenih u BiH, ali se smatra da je broj bh. građana veći od 50.000, jer je veliki broj njih rođeno izvan BiH, uključujući i one rođene u Australiji, a čije je porijeklo iz Bosne i Hercegovine.
Ambasador BiH u Australiji Mirza Hajrić, u nedavnom razgovoru za magazin „Plima“, kaže da Bosna i Hercegovina može biti ponosna našim građanima u ovoj dalekoj zemlji.
„Odlično su se uklopili u australsko multietničko društvo i dobro žive jer su vrijedni i sposobni. Najbolja potvrda toga su vjerski, društveni i kulturno-sportski objekti koje su bh. klubovi i zajednice stvorili u posljednjih 25 godina i koji su vrijedni više od 200 miliona dolara. Najbolji primjer patriotizma naših ljudi u dalekoj Australiji je da su se organizovali još 1994. i svojim trudom i novcem izgradili kompletan kompleks ambasade BiH i poklonili je svojoj državi. Više od hiljadu ljudi je u tome učestvovalo, svako u skladu sa svojim mogućnostima i država im treba biti vječno zahvalna zbog toga. Sa posebnim zadovoljstvom konstatujem da naša zajednica u Sydneyu posljednjih mjeseci doživljlava svoj bum. Građani BiH u Australiji su čuveni kao dobri i pouzdani radnici i to se ovdje cijeni. Australija je najuspješnija multietnička država na svijetu, pa su u tom smislu Bosanci i Hercegovci veoma dobrodošli svojim merhametli ponašanjem i poštovanjem drugog i drugačijeg. Problem je 16.000 km udaljenosti od rodnog mjesta, pa se ljudi druže u bh. centrima, klubovima, organiziraju piknike, obilježavaju važne datume iz naše historije, posjećuju koncerte, sportska takmičenja naših klubova… Problemi vezani za Ambasadu su razdaljine koje poskupljuju i usporavaju dobivanje bh. dokumenata, potvrda, ovjera punomoći i ostale administracije, ali se u Ambasadi trudimo da im na svaki način olakšamo i smanjimo probleme. Činimo koliko možemo u jačanju kulturne saradnje, posjećujemo se, sastajemo, razgovaramo, savjetujemo, pomažemo“, kaže ambasador Hajrić.
Primjer Melbourna
Kolega Nehrudin Džambegović ističe napore koje bh. aktivisti i Udruženje nastavnika bosanskog jezika ulažu svake godine da bi škola bosanskog jezika Victoria u Melbourneu nastavila s radom kao i izgradnji svijesti kod roditelja i djece o važnosti učenja maternjeg jezika.
– Neshvatljivo je da to mora raditi nekoliko entuzijasta kao da bosanski jezik nije ničiji, do nas nekoliko. Australija nam nudi besplatno učenje i plaća nastavnike, a mi spavamo. Ako ubrzo ne upišemo dovoljan broj djece, možemo izgubiti akreditaciju za VCE. U tom slučaju više je nikad nećemo dobiti – upozorava Džambegović.
Naši u Australiji
U Australiji školska godina počinje krajem januara, a završava se sredinom decembra. Bosanska škola u Melbourneu (Victoria) radi u okviru VSL (Victorian School of Languages), državne ustanove specijalizirane za održavanje nastave na jezicima etničkih zajednica, a nastava se održava subotom za sve uzraste od 1. do 12. razreda na tri lokacije: Caroline Springs (Creekside College), Noble Park (Carwatha College) i Geelong (North Geelong Secondary School). VSL je zadužen za izbor i plaćanje nastavnog kadra, kao i obezbjeđivanje prostorija. Trenutno imaju šest odjeljenja i oko 130 učenika od 1. do 12. razreda, uz kvalitetan nastavnički kadar.
Džambegović kaže da je bosanski jezik priznat od 2006. godine kao izborni predmet u srednjoj školi (11. i 12. razred, što odgovara 3. i 4. razredu srednje škole u BiH). Te godine, 55 učenika iz Melbournea je položilo bosanski jezik na zajedničkom državnom ispitu, što označava kraj srednje škole. Ocjena iz bosanskog jezika se računa u ukupan uspjeh, ravnopravno s drugim stranim jezicima ili predmetima. Najviše učenika je iz Victorije (Melbourne, Geelong), a manji broj učenika iz gradova Adelaide, Perth i Hobart. Rade prema istom nastavnom planu i programu.
-Mnogobrojna bh. udruženja u Australiji, uz podršku Ambasade BiH u Canberri i počasne konzulice BiH Džemile Gabriel, pokušavaju animirati roditelje i učenike da, kroz školu i učenje jezika i tradicije BiH, održe vezu s domovinom – kaže Džambegović.
Precizira da je u 2017. godini radilo šest nastavnika (po jedan nastavnik za svaki razred), a nastavnik mora imati dozvolu za rad izdatu od Victorian Insitute of Teaching. Sva odjeljenja su mješovita i uključuju učenike iz više razreda. Broj učenika varira u svakoj grupi, a prosjek je 20. Udruženje nastavnika bosanskog jezika koordinira rad škola, organizuje zajedničke aktivnosti i priredbe. Jedan od najvećih problema u nastavi je nedostatak stručne literature i udžbenika za djecu kojima bosanski nije maternji jezik. (Sutra: Gdje se bosanski čita i piše, tu Bosna diše!)
Piše: Haris Halilović
