Književnost

UVOD U TRAGIKU JEDNE GLADI

banner

Najprije joj je, dok je još stajala na vratima, žena koja radi u butiku doviknula da nemaju ništa za nju. Tek nakon toga je registrovala njeno zlurado odmjeravanje, i naznaku podsmjeha u uglu sasušenog ruža za usne. Tanka i dugačka, poput baštenskog crijeva, nakrivila se na prodajni pult i čekala da joj se Ružica suprotstavi. Ružica je  pomislila da joj kaže da je došla da kupi haljinu za prijateljicu, ali peklo je među butinama i nije mogla da svoje misli usmjeri na bijes. Okrenula se i otišla, misleći kako možda nema propisane dimenzije za boravak u elitnom butiku, ali bar ima kućno vaspitanje i nikad ne bi presrela mušteriju bahatim nastupom nadmoći. Da li joj je bilo lakše zbog toga? Naravno da nije. 

Jedva se dovukla do stana. U kupatilu je čistila unutrašnju stranu butina alkoholom, zadržavajući vrisak na pola puta do mirisa jorgovana koji je dolazio iz vreće sa praškom, a onda je bolne ostatke trenja namazala kremom za bebe, nakon čega je uslijedilo olakšanje. Ipak, do kuhinje je došla pazeći da joj se noge ne dodirnu, i to je bio vrhunac napora u već oglodanom danu. Uzela je iz frižidera komad sira i odsjekla poveće parče hljeba, pa se odvukla do trosjeda tehnikom rahitičnog pingvina na času fizičkog vaspitanja. Raširila je noge i hladan vazduh je prijao njenom ojedu. 

Gledala je film, ili neki pokušaj filma; nije mogla da izbaci iz glave neprijatan osjećaj odbacivanja na temelju fizičkog izgleda. Događalo se i ranije, ali ljudi su uvijek imali malo više takta. Muškarci pogotovo. Neki su uspjeli da je uvjere da to što je debela nije uopšte igralo ulogu u njihovom odbijanju. Jedan je rekao da je preozbiljna za njega. Drugi je, gotovo plačući, izjavio da je zaljubljen u bivšu, i da mu to stvara blokadu kad god krene da dodirne drugu ženu. A bio je i onaj koji je, u trenutku kad im je veza postala nalik na vezu, odlučio da prestane da se drogira tako što će se prijaviti na neku kliniku za odvikavanje u Srbiji i nikad ga više nije vidjela. 

Razmišljajući o njima, nije ni shvatila da joj je nestalo hljeba, pa je ustala za još jedno parče uz koje bi završila sir. Onda joj je to parče bilo preveliko, pa je dodala još malo sira. Taj ritam nesvjesnog prežderavanja bi se nastavio da nije majka ušla u kuću i ljutito je upozorila da će pokvariti ručak. Obradovala se ručku kao da nije ništa jela. 

Veče je provela kod prijateljice. Nije pominjala mučnu scenu iz butika, budući da je njena zlovolja naišla na ignorisanje. Dok je prijateljica bila u kuhinji, s namjerom da napravi kafu, Ružica se okrenula nekoliko puta oko sebe, da osmotri svježe okrečenu dnevnu sobu. Zatim se stropoštala u fotelju, i nešto je pod njom napuklo. Momenat panike je zamijenila hladnokrvnost kojom je prokomentarisala boju zidova kad se prijateljica pojavila na vratima sa dvije šolje kafe s mlijekom i s punom zdjelom sitnih kolača preostalih od nečijeg rođendana. Dok je gutala vanilice, ližući prste kao da nije nikad pojela ukusnije komade zapečenog slatkog brašna, krivica zbog fotelje je lukavo zagrebala periferiju njenih misli.  U trenutku je poželjela da je druga osoba, da je drugačija, da je onakva kakvom je sebe u stanju da vidi samo onda kad nema ogledala u krugu od nekoliko kilometara. Dešavalo se da se samoj sebi zgadi u susretu s velikim staklima novoizgrađenog grada. Da se strese kad svoju ogromnost registruje u besprijekorno očišćenim izlozima. Da pred minijaturnim haljinama svoje majke i svoje sestre ima utisak da je zalutala u more predrasuda o djeci iz Etiopije. Stariju je sestru mogla u zubima da nosi, i opet bi tu bilo prostora za komad hljeba i grudvu sira. Sve je to od hljeba, govorila je sebi. 

Tada je odlučila. Ujutru će ustati, oprati zube, otići na posao bez doručka. Na poslu će popiti jogurt. Vratiće se kući. Ručak će pojesti bez hljeba. Večeru će pokloniti neprijatelju. Onoj gospođi iz butika. Nasmijala se zagonetno. Prijateljica nije registrovala taj osmijeh. 

Probudio ju je entuzijazam, nije imala drugog objašnjenja. Dva sata prije nego je trebalo da bude na radnom mjestu. Imala je vremena i da spremi doručak, i da pojede, i da se istušira. Misao o frižideru punom hrane koju voli je postala opterećujuća, pa je ustala iz kreveta, navukla trenerku i izašla da prošeta. Prvi koraci su bili puni opreza. Plašila ju je pomisao da će je neko posmatrati dok hoda i da će biti smiješna. Kad je shvatila da ljudima nije do besposličenja i da jedva gledaju kroz naslage sluzi na očima, osilila se, pa je ubrzala korak. Osjećala je kako joj se tijelo zagrijava, ali i da joj dah zastaje. Nije odustajala, pa je mijenjala tempo u zavisnosti od toga koliko joj je srčani ritam dozvoljavao. Hodala je uz more, zastajala je samo kad bi imala osjećaj da je neko prati. Kad joj se učinilo da je već duboko odmakla od početne tačke, nije bila toliko iscrpljena, ali se povratku do stana nije radovala. Korak je bio sve sporiji. Odnekud je dopirao miris priganica. Mirisi sve hrane za kojom je žudjela su polako počeli da se pridružuju, i iznad njene glave su otplesali nešto kao provokaciju. Ušla je u zgradu i sjela na stepenice dok je čekala lift. Nije osjećala stopala. 

Na posao je zakasnila. U toku pauze je izvadila jogurt i popila ga kao vodu. Zatim je nastavila da radi da bi ignorisala miris bureka koji je koleginica na stolu preko puta rastavljala po slojevima. Nakon pauze je bila sve nervoznija, počela su slova da joj se razlivaju po ekranu. Ako si gladna, uzmi čašu vode, možda si žedna, sjetila se rečenice koju je majka imala običaj da izgovori kad bi je uhvatila kako obigrava oko frižidera. Popila je previše vode, i neobični zvuci talasanja su počeli da se emituju iz stomaka. Bilo joj je lakše. Do kraja radnog vremena se pitala što li će to biti za ručak.

Uspjela je da ruča bez hljeba. Bila je sva ponosna na sebe, imala je osjećaj da je lakša, iako je neka naduvenost prijetila da joj oduzme pobjedničko treperenje. Odlučila je da se zatvori u sobu i da pokuša da skrene misli nekom aktivnošću. Izabrala je knjigu i legla na krevet. Zaspala je prije treće stranice, tamo gdje se pominjala velika gozba u čast koječega. Spavala je manje od pola sata, jer ju je glad probudila. Glad ili pad knjige na pod, svejedno je. Nagonski je krenula prema kuhinji, a zaustavila se ispred kupatila. Majka je bila unutra, pa je sačekala da se oslobodi zona za plakanje. Dok je majka završila, potreba za plakanjem je prošla, ali naleti gladi su bili sve učestaliji. Vaga svakako nije registrovala promjenu. Vjerovatno je voda učinila svoje, pomislila je. Odlučila je da neće ni vodu piti do ujutru. Izračunala je koliko je još sati (minuta i sekundi), ostalo do sljedećeg jogurta i nakratko je neko crnilo pred očima zadržalo naslonjenu uz zid. Kad je pregrmila i tu krizu, bolje je organizovala svoje veče. 

Sestra je tupila o neoklasicizmu, kao da je još neko u prostoriji bio opterećen njenim doktoratom, majka se pravila da je sluša, iako je pratila seriju. Onda je nazvao otac da kaže da će ipak uspjeti da im se pridruži za vikend. Kroz otvoren prozor je dopirao miris pržene domaće kobasice. Kratka šetnja nije dolazila u obzir, jer su joj svi mišići odumrli, a nije htjela klinom klinove da izbija, dovoljno je hodala za taj dan. Dopisivala se kratko s koleginicom, sve dok ova nije pomenula kako pravi neke proje za večeru. Majka je naglo ustala i pitala ko je gladan. Ružica je još naglije izašla iz prostorije uz neku usputnu kako joj  se spava i da neće večerati. 

Pokrila se duplim ćebetom i nagovarala sebe da ne otvara oči. Znojila se nezaustavljivo, i krugovi pod pazuhom su se preselili na čistu posteljinu. I potiljak joj je bio mokar. Ustajala je nekoliko puta i tjerala sebe da gleda kroz prozor. Nešto kao naznaka sna se pojavilo jedva jednom i nije trajalo duže od pet minuta. Listala je fotografije, puštala muziku, ali sve ju je slamalo. Jedino je grickanje noktiju smirivalo u naletima. Sebe je podsjećala na sve haljine u koje se nije mogla uvući, na sve one grupne fotografije na kojima je zauzimala dva mjesta, na sve one mlade ljude koji su joj ustupali mjesto za sjedenje u prepunom autobusu. Da li joj je bilo lakše? Naravno da nije. 

Negdje oko ponoći je zaboljelo nešto s desne strane. Tražila je na internetu simptome pucanja slijepog crijeva. Bol se širila do pupka, nešto joj je tutnjilo u glavi. Oko jedan je kroz zatvoren prozor mirisao hamburger sa svim mogućim prilozima. Pospanost nije mogla da se izbori s glađu. Vrtoglavica je odredila prioritet. Vjerovala je da bi čaša vode pomogla i krenula je bojažljivo prema kuhinji. Držala se za sudoperu i fokusirala se na šaru s pločica, samo da se ne bi okrenula prema frižideru. Kad je krenula nazad, opet je osjećaj nemoći počeo da je savladava, tresla se i glava je počela da je boli, a pred očima neka zatamnjenja kao da su je upozoravala da priroda ne želi da se ona suzdržava. 

Prije nego je zatvorila vrata od kuhinje, one grupne fotografije više nisu bile tako strašne, one haljine u koje se nije mogla uvući ionako ne bi nosila više nego jednom, a ti ljudi koji su joj ustupali svoja mjesta, pa koga briga kad su blesavi, njoj je ionako bilo milije da sjedi. I odjednom je jedina svjetlost u prostoriji bila ona iz frižidera, i odjednom je nešto poput uzdaha zadovoljstva izašlo iz nje, a šta je sve ušlo u nju, samo pet sati prije nego će ustati da se sprema za posao, to nije ni bilo važno. Ružica je već znala da postoji velika mogućnost da će i sjutra zakasniti na posao, ali pred zanosnim komadom sremskog kulena nije htjela da pravi histerične scene.

Dragana Erjavšek

Related posts

OSVRT NA PANORAMU PJESNIŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE ,,LIRSKI ZINET”

BHD Info Desk Administrator

OSVRT NA KNJIGU: ,,ISTORIJSKI SPISI I DOKUMANETA KAO DOKAZ SUŽIVOTA U CRNOJ GORI OD 1912-1945”

Editor

ODABRANA POEZIJA DINE MURIĆ

Editor

Leave a Comment