Govor zemlje moje

Isplaženi jezik u dijaspori: Sočne psovke postale su posljednji čuvari maternjeg jezika

banner

Sindrom 

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo  oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje  životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u  određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Upravo taj jezik postaje stub  našeg bića i bitna osnova same naše egzistencije. U samom maternjem jeziku, dakle, za  svakog čovjeka nalazi se nešto uistinu sudbonosno, a kada mu se biće počne  suprostavljati, čak nešto što je nedvojbivo kobno. 

Mladi građani Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti, rasuti duž planete a pripadajući  novim generacijama ekonomskih migranata, rođenim i odraslim u zapadnoevropskim,  američkim, kanadskim i australijskim gradovima nalaze se upravo na tom mjestu gdje  

jezik postaje pitanje sudbine i kobnosti. Da bi se bolje shvatila ozbiljnost i neumitnost te  sudbine primjer je jedna etnička skupina ekonomske migracije koja danas s tugom može  govoriti o potpunom gašenju svog maternjeg jezika. 

U insotranstvu egzistira veliki broj Vlaha iz Srbije, narod kojeg neko neupućen ni po  čemu ne može razlikovati od Srba iz iste republike. Njihova imena i prezimena potpuno  su identična srpskim, a veže ih i pripadnost istoj pravoslavnoj vjeri, dok znatna razlika  postoji u maternjem jeziku. Naime, Vlasi, kao jedan od najstarijih ilirskih naroda na tlu  Balkana govore jezikom kojeg lingvističari smatraju dijalektom romunjskog jezika , a  svoju sudbinu imao je u činjenici da se, poput romskog, prenosio usamenim putem, jer  zvaničnog pisma i pisane književnosti gotovo da i nema.  

U Srbiji ovaj dijalekt romunjskog jezika nije bio književno priznat (alibi je vjerovatno u  nepostojanju pisanih tragova) i bio je sustavno potiran, tako da danas veliki broj mlađe  generacije Vlaha, rasutih po svim evropskim zemljama, a naviknuti da se i sami  dobrovoljno odriču maternjeg jezika i govore isključivo jezik zemlje gdje su se rodili, tako  da pri povratku kući za vrijeme raspusta i praznika gotovo da mogu teško uspostaviti  među sobom nekakvu komunikaciju, izuzev onih koji govore srpski jezik, jezik koji njhovi  roditelji preferiraju kao maternji, ako ga više i preferiraju. Tek generacija na odlasku  govori svojim maternjim, vlaškim jezikom, ali nema nikakvu moć da taj jezik ni nametnu,  ni prenose na svoje potomstvo. 

Mladi naraštaji Bosanaca ne mogu se porediti sa vlaškom djecom po jezičkom naslijeđu,  jer ono je bogato u smislu književne pisane ostavštine , pravopisne i gramatičke  decidnosti, ali metodologija zaboravljanja maternjeg jezika, kojeg su mnogi roditelji  primijenili u vlaškim porodicama, sve se više uvlači i u bosanske porodice, prijeteći u  tolikoj mjeri da ćemo za najmanje dvije decenije moći govoriti o jednom opasnom  jezičkom vlaškom sindromu. 

Skrama 

Roditelji intelektualci s dubokim osjećajem razočarenja u ratna zbivanja, čije su 

nedvojbeno bili prognaničke žrtve, ma kojem narodu pripadali, kao i razočarenje u  političko ustrojstvo poslijeratne Bosne u velikom procentu odlučili su se, po principu gdje  mi je dobro tu mi je domovina, ostati trajno živjeti u novim domovinama, a ne mogavši  savladati tešku emotivnu i psihološku traumu, kao vid stanovite osvete pribjegavaju  dobrovoljnoj asimiliciji svoje djece. Takva djeca često žive izolovana od svog autohtonog  jezičkog miljea i po, ipak, snobovskoj recepturi brižno se usmjeravaju isključivo na  kontakte sa domicilnim stanovništvom, usvajajući ne samo njegovo jezičko i kulturno  naslijeđe, već i oponašajući određene mentalitetske posebnosti.  

Međutim, niti je jezičko i kulturno naslijeđe njihovih roditelja toliko bezvrijedno da bi bilo  kakvo odricanje imalo ikakvog smisla, niti domicilno stanovništvo, često opterećeno  konzervativizmom i tihom ksenofobijom, u potpunosti prihvata došljaka, ma koliko ga on  oponašao i živio po njegovim kulturnim i uvriježenim životnim standardima, tako da ova  djeca često prolaze kroz teške identitetske krize, jer osjećaju nerijetko da su zbog  prepoznatljivosti svog imena i prezimena stigmatizirani i na određeni način odgurnuti iz  kulturološkog zapadnjačkog miljea na njegovu marginu.  

Dakle, jedna kultura ima stanoviti otpor prema njima i neće u potpunosti da ih prihvati, a  u jezicki i kulturni prostor koji bi trebali uzeti kao naslijeđa roditelja, nemaju pristup. No,  tvrdokorna borba njihovih očeva, u ime njihove ljepše budućnosti, iznad identitetskih  kriza stavljaju sve one krize kroz koje su oni prošli i nepomirljivo odgajaju male Nijemce,  Dance, Šveđane i Austrijance, sankcionišući tako sve ono što im je rastrgalo život, ali i  vlastito dijete koje nikada neće moći izaći iz začaranog kruga nedefinisanog identiteta. Maternji jezik postaje tako skrama na jeziku koju treba odstraniti, lingvističko pastorče  koje se ionako ne može porediti sa priznatim i dominantim jezicima velikih evropskih  naroda. 

Pejorativni čuvari jezika 

S druge strane, dobar dio ljudi koji potiču iz radničkih i seljačkih porodica, teško se  odriču gubljenja kontakta sa Bosnom i Hercegovinom, koliko zbog nostalgije, toliko i  potrebe da se njihov novi ekonomski status obilježi na nekom bosanskohercegovačkom  prostoru, kao pitanje uspjeha i prestiža, pa je njihova metodologija jezičkog odnarođenja  djece i besmislenija i specifičnija. 

Naime, velikom dijelu ovih ljudi imponuje što njihova djeca govore strani jezik umjesto  maternjeg, a taj svoj nobl-stav ističu rečenicom, natopljenom u ponos „Moje dijete ne  govori naš jezik!“ Malograđansko pomodarstvo očituje se upravo u činjenici da djeca  međusobno u porodici govore strani jezik, pošto im je takva komunikacija i lakša i  potpunija, a roditelji se svesrdno trude da svojim gastarbajterskim neogermanizmima  potpomognu takvoj komunikaciji, urušavajući tako ljepotu i jednog i drugog jezika. Dakako, ne čudi što djeca iz takvih porodica jedino psovke na maternjem izgovaraju savršeno tačno, a ostalo jezičko bogatstvo stečeno iz tekstova turbo-folk pjesama, koje  danonoćno trešte u stanovima, ima jedino vrijednost u kontekstu skaradne melodije i u  njihovo leksičko značenje se i ne proniče. Sočne psovke postale su posljednji čuvari  maternjeg jezika, jedna savršena simbolika pred njegovo gašenje.

Djeca nisu kriva za  ovu skaradnost, mada će plaćati ceh u procesu izgradnje svog identiteta, pa i u učenju  stranog jezika, pošto on nikada ne može biti dobro naučen bez poznavanja vlastitog  maternjeg jezika. Ne budu li se znali otrgnuti iz ovog jezičkog vakuuma doći će u  apsurdnu situaciju da im je i bolje potpuno zaboraviti maternji jezik, nego ga svoditi na  nešto krajnje banalno i dozvoliti da on nestaje u sporadičnoj upotrebi pejorativa. Jezik bi toj djeci u odrastanju trebao biti navika lijepog ophođenja, a ne samo  gostoljubiva upotreba u sukobima i sredstvo za pražnjenje. Jezik bi trebao vaspitavati  dječju svijest izborom iz lijepe bosanskohercegovačke, hrvatske i srpske književnosti, a  ne biti neki puki instant u trenucima kada se treba izraziti nesto potpuno trivijalno.

No,  između stvarnosti i zbiljske upotrebe ovog čovjekovog velikog dara ogroman je raskorak i  sve ove natuknice u korist maternjeg jezika zvuče isuviše utopijski, tim prije što će u  skoroj budućnosti naši mališani prilikom posjete domovini, ne mogavši naći zajedničku komunikaciju na danskom, švedskom, njemačkom, francuskom ili engleskom, shvatiti da  imaju isti jezik samo ako ga jedan na drugog isplaze.

Jovica Letić / Innsbruck

Related posts

“Preporod” traži od vlasti RS da učenicima omogući obrazovanje na bosanskom jeziku

Editor

Najbolja priča će biti prevedena na češki i engleski jezik: “Zašto trebate posjetiti BiH”

Editor

U Banjoj Luci promoviran “Rječnik bosanskog jezika”

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment