Pogledi

General Blagoje Grahovac: Evropa je ukliještena

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o globalnim trendovima sa kojima se suočavaju Evropa i svijet. Njegov članak „Evropa je ukliještena“ objavljujemo u cijelosti.

● General Blagoje Grahovac,
  član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES  

1. Uvod

Manje je bitno da li u ocjenama o novim društveno-političkim procesima ima više naučnog utemeljenja ili onog laičkog poimanja o istim. Bitno je, da je brzina tih procesa daleko veća nego što su referentni teoretičari predviđali. O svijetu kao globalnom selu danas se mogu izvoditi različiti zaključci. Izdvajam četiri koji mogu imati visok značaj u razmatranju geopolitičkih procesa. Prvo, nove tehnologije su skoro cjelokupnom čovječanstvu planete učinile dostupnim sva civilizacijska dostignuća u svim oblastima. Drugo, dostignuća u oblasti demokratije svima su intrigantna, bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost. Treće, nus pojave globalizacije se brže od bilo čega drugog i proširuju i uvezuju. Tipične nus pojave globalizacije su organizovani kriminal i korupcija; neoliberalizam kao fašizam; te naoružani vjerski fanatizam. Četvrto, nekada su nam uzori za bilo šta bili negdje u našem okruženju. Uzori danas su oni sa velikih distanci. Društvene mreže postaju sredstvo u ovom zaključku. U otkrivanju geopolitičkih procesa sve ovo postaje parametar strategijskog značaja. 

Na osnovu navedenog postavljam tezu ovog teksta koja glasi: „Evropa je ukliještena između tri cunamija: prvo, neoliberalizma kao fašizma; drugo, organizovanog kriminala i korupcije; i treće, naoružanog vjerskog fanatizma.

2. Društveno-ekonomski kontekst

Najveći zagovornici globalizacije su govorili “Privatizuj, privatizuj, privatizuj!”. Danas priznaju da su griješili. Evo nekoliko parametara strateškog značaja koji dinamiziraju geopolitičke procese na planeti. Dnevni obrt kapitala 1973. godine je bio 15 milijardi $, a danas je preko 1,5 bilion $; 47 multinacionalnih kompanija posjeduje 40% svjetskog kapitala; 1800 multimilijardera drže 8% svjetskog BDP-a; 4 svjetska bogataša imaju više bogatstva nego 57 najsiromašnijih država zajedno; manje od 1% svjetske populacije raspolaže sa preko 90% svjetskog kapitala; broj stanovnika koji žive do 2 $ dnevno je u poslednjih 20 godina porastao sa 2,5 na 2,7 milijardi; 1 milijarda ljudi svako veče gladna ode na spavanje; u poslednjih 40 godina 1 milijarda radnika je ostala bez zaposlenja po osnovu automatizacije i robotizacije, druga milijarda će ostati bez zaposlenja po istom osnovu u sljedećih dvadeset,  a treća milijarda u deset godina nakon toga; svjetski BDP iznosi oko 80 triliona $, a svjetski dug je preko 180 triliona $. Ova razlika se uglavnom prelila iz džepova siromašnih u džepove onih najbogatijih.

2.1. Lobiranje kao najopasnija koruptivna radnja

Od najstarijih pravnih teorija pa do nedavno, lobiranje kao pojam se uglavnom izbjegava. Razlog je jednostavan – njegovo suštinsko određenje znači „podmićivanje“. Nasuprot lobiranju, podmićivanjem se itekako bave sve pravne teorije, što je sankcionisano krivičnim zakonicima. Lobiranje, kao oblik podmićivanja, decenijama je bilo veoma efikasno sredstvo ili u protežiranju ili u rušenju nekih kompanija. Prerastanjem pojedinih kompanija u multinacionalne, podmićivanje (bolje rečeno korupcija) postaje transnacionalno.

Nema dileme da su organizovani kriminal i korupcija danas gornji oblik ugrožavanja većine država i da je to poprimilo transnacionalne razmjere. Lobiranje se pokazalo kao veoma uspješno sredstvo u različitim pozicioniranjima. Da bi sebe pozicionirali na rang listi očekivanja, neminovno je nekoga urušiti ili mu oslabiti poziciju. Sa tog aspekta, u otvorenim i tržišnim društvima, lobiranje nije ništa drugo nego je neregularna, nemoralna, pa čak i skaradna radnja.

Nepotizam, kao koruptivna mreža, u nedemokratskim i partiokratskim društvima, je prerastao u političko-partijsku koruptivnu mrežu. Pitanje je da li u takvim društvima vrhunski stručnjak u nekoj oblasti može doći do zaposlenja, ukoliko nije član neke od vladajućih partija. Za razliku od političko-partijskog nepotizma, koji je postao najopasnija unutardržavna korupcija, lobiranje postaje opasna i veoma erozivna transnacionalna koruptivna mreža. Iz ekonomske oblasti se preseljava u polje političkog djelovanja. Ukoliko zvaničnici i priznaju lobiranje, uvijek to pravdaju državnim i nacionalnim interesima. Prava istina je, da se uglavnom novcem poreskih obveznika, lobiranjem plaća njihovo političko preživljavanje.

Nemam dilemu da se svi oni sa Zapadnog Balkana koji plaćaju lobiste, kao i sami njihovi lobisti, nalaze u transnacionalnoj mreži organizovanog kriminala. To važi za sve zvaničnike američke i briselske administracije, koji su pristali da sa zapadnobalkanskim političkim hazarderima i štetočinama šuruju u bilo kom obliku. 

2.2. Izvorište organizovanog kriminala i korupcije

Osnovno obilježje vojnih doktrina bivšeg Sovjetskog Saveza bilo je naoružavanje armija njima prijateljskih zemalja kroz prodaju oružja, a uz oružje izvoz sovjetske ideologije. Te doktrine su uvijek nailazile na otpor organizacija i pokreta, koji su se borili za veću demokratiju i veća ljudska prava. Bivši KGB je bio snaga koja je sovjetskoj politici krčila put do krajnjeg odredišta. Raspad Sovjetskog Saveza je donio najveću promjenu koja je nedovoljno izanalizirana. U suštini, nekoliko stotina hiljada pripadnika robusnog i brutalnog KGB-a je trenutno ostalo i bez svoje države i bez zaposlenja. Bili su spremni izazvati velike potrese. U isto vrijeme u Ruskoj Federaciji se za kratko vrijeme pojavio veliki broj prebogatih tajkuna, koji su objektivno imali strah od okrutnog KGB-a. Formula je pronađena – plašljivi i prebogati tajkuni su spojeni sa okrutnim a osiromašenim operativcima KGB-a. Tako je stvorena oligarhija. Umjesto izvoza ideologije i oružja, ekspanzivno su krenuli na izvoz sumnjivog i prljavog kapitala. I nigdje više nijesu nailazili na otpor. Domaći tajkuni (posebno u tranzicionim državama) su im širili prostor. Umnožavale su se mreže organizovanog kriminala i korupcije. Armije tih država novim vlastima su postajale teret. Iz njih je najprije isisavana vojna imovina, a onda su one postale beznačajne prazne ljušture. 

Nekadašnja ideološka rusko-balkansko-južnoamerička transverzala prerasla je u transferzalu organizovanog kriminala i korupcije. Spojila se sa krakom koji iz Avganistana preko Irana vodi na Balkan i prerasla je u azijatsko-balkansko-južnoameričku transferzalu organizovanog kriminala i korupcije. Da bi mafije (kao vojska organizovanog kriminala i korupcije) na tom prostoru opstale, za sebe su gradile njima primjeren politički ambijent. Prljavi i sumnjivi kapital ofanzivno ide na prostor Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, na različite načine se registruje, a onda se kao „zapadni kapital“ vraća na Balkan, prvenstveno u države sa većinskim pravoslavnim stanovništvom. Sa pomenute transferzale organizovani kriminal i korupcija su razvili veoma jaku lobističku mrežu. Ta mreža je postala najopasnija koruptivna mreža na planeti. Ona lobira za  političke ličnosti koje su upravo stasale na organizovanom kriminalu i korupciji. Novi političari veoma vješto promovišu novu političku doktrinu, čije je osnovno obilježje glasna priča o evro-atlanskim integracijama, a ispod koje vlasnici prljavog kapitala vrše okupaciju privrednih resursa Balkana. Za sve to vrijeme politike SAD-a i EU se iscrpljuju, kako da reformišu vojske u tranzicionim državama koje, u suštini, služe korupciji. Sa sigurnošću se može zaključiti da su politike SAD-a i EU na Balkanu, u geopolitičkom smislu, nadmudrene. 

Države istočne hemisfere, među kojima se posebno ističu države bivšeg Sovjetskog Saveza, najveći su generatori organizovanog kriminala i korupcije. Danas to, kao Istočni cunami, hara čitavom planetom.

2.3. Neoliberalizam je fašizam

Neoliberalizam je društveno-ekonomski surogat liberalnog kapitalizma. Planetarno je oligarhijski ustrojen. Vlasnici krupnog kapitala, nedemokratski režimi i mafije su potpuno spregnuti. To fatalno trojstvo postalo je najtvrđi zaštitnik neoliberalizma. Banke i finansijski fondovi širom planete, uglavnom su u vlasništvu tog istog fatalnog trojstva. Prvi put u istoriji, banke su više motivisane da dužnici ne vraćaju dug, nego li da ga uredno servisiraju. Razlog je jednostavan – banke imaju sigurne mehanizme osiguranja kredita, pa kroz nevraćeni dug ulaze u ostatak posjeda siromašnih dužnika. Dug je postao sredstvo kontrole i dominacije nad osiromašenim. Spašavanje posrnulih banaka je postalo sistematsko ubijanje društva, jer i to pada na teret građana. Valutne klauzule u kreditiranju postaju epidemijski tumor dužnika. Dužnici ulaze u robovski odnos. 

Jurišnici neoliberalizma permanentno objašnjavaju da je za sve kriva iznenadna svjetska ekonomska kriza i stalno obećavaju da će se stanje popraviti. Ovaj fenomen najbolje je objasnio nobelovac Pol Krugman. Upitan, „šta misli da bi se dogodilo da smo sve stvari u vezi sa krizom znali godinama unaprijed“, odgovorio je „ništa, sve bi bilo isto“. Upravo je to ta tragedija neoliberalizma. Čak i kada nešto i znate, i dalje sve dublje srljate u svoju iluziju.

Ludilo tržišne ekonomije ima epidemijske razmjere u kojem stradaju: demokratija, povjerenje u vlast, povjerenje u narod, te egalitarna solidarnost. Pored antifašizma, upravo su to tradicionalne evropske vrijednosti. Štednja, štednja i samo štednja, postaje moto i političke i ekonomske doktrine okupatora, kako bi bogati najbrže isisali i onaj poslednji „sitniš“ koji je ostao osiromašenim. Neoliberalna ideologija je proizvela čovjekoliku „zvijer“, koju očima ne vidite, ali, zato osjetite kako vam ona uzima i tijelo i dušu. 

Revizije i reprogramiranja dugova se promovišu kao dobročinstva zajmodavaca, a to u suštini nije ništa drugo nego je osnaživanje njihovog Superega. Sigmund Frojd je u psihoanalizi otkrio paradoks Superega – što se više povinujete njegovim zahtjevima, to se sve više osjećate krivim. Nažalost, legalizacija svega navedenog se provodi kroz parlamentarnu demokratiju koja nije u stanju da ugroženu većinu zaštiti od nemilosrdne manjine. Samoorganizovanje većine (da bi zaštitila goli život) nije ništa drugo nego je odustajanje od predstavničke demokratije i uvod je u suspenziju parlamentarizma. Upravo je to ta fašizacija društva. Maks Horkhajmer je još 1930. godine napisao da bi oni, koji ne žele da kritički govore o liberalizmu, trebalo da ćute o fašizmu. 

U istoriji ljudskog društva nikada ranije nije bilo manje međudržavnih ratova, a toliko burnih društvenih turbulencija u kojima je osiromašeni čovjek svakojako ugrožen. Planetu danas ne opterećuju ratovi između država nego rat između osiromašene radne snage, s jedne, i brutalnog, vulgarnog, dekadentnog i neokolonijalnog neoliberalizma, s druge strane. Sve liči na revolucije, a njih formalno nema. Valter Benjamin je davno napisao da je svaki fašizam najsigurnija potvrda o neuspjelim revolucijama. 

Propast većine u neoliberalizmu prerasta u nekontrolisano bogaćenje manjine. Otvorio se planetarni rat u kome se ne mogu detektovati sukobljene strane. U poraženoj većini, ljudi masovno stradaju kao pojedinci, a ne mogu da zaključe od koga stradaju. Stradanje pojedinaca prerasta u kolektivnu frustraciju, a agresor se ne može detektovati. Sistem je u suštini taj opaki nevidljivi agresor koji generiše različite oblike radikalizma. Oni koji korumpiraju ili tolerišu korupciju su najveće pijavice narodne krvi. Gore od toga je kada se kroz institucije sistema i u „demokratskoj“ proceduri borite protiv korupcije, a onda, kroz izbore, opet podržite istu onu partiju koja je otjelotvorenje korupcije. Sve je formalno prošlo kroz demokratsku proceduru, a „ubice“ naroda su ostale na vlasti. U velikoj mjeri, korumpirane briselske i vašingtonske birokrate to ne uočavaju.

Neoliberalizam kao fašizam generisan je prvenstveno u državama zapadne hemisfere, ali danas, kao Zapadni cunami, hara čitavom planetom.

2.4. Naoružani fanatizam

Apsolutna vlast na planeti danas je u rukama naprijed pomenutog fatalnog trojstva. Dirigovana fašizacija društva je mehanizam za održavanje ravnoteže između hladnog rata i vrućeg mira. U mehanizam njihovog apsolutnog vladanja vrlo vješto je ugrađena religija. Politika je izdignuta na nivo religije, a religija je postala politika, čime se direktno urušava sekularizam država. I politika i religija su pravi opijum za osiromašeni populus, a opijenim populusom se lako vlada. Sve do momenta dok iz njega ne provri neki ekstremizam. Onaj religijski, a naoružani, uvijek prerasta u fanatizam. Nažalost, već ga imamo.

Neoliberalizam je produkovao planetarnu fašizaciju društva. O terorizmu, kao najvećem vidljivom problemu današnjice, s razlogom i brigom se debatuje. Daju mu se različiti predznaci. Ne primjećuje se da se pojavilo još veće zlo od samog terorizma – to je grupni ili kolektivni naoružani fanatizam sa različitim ideološkim ili religijskim podlogama. Socijalno beznađe većine prerasta u masovni revolucionarni bunt. Ne može se isključiti i onaj naoružani. Uzrok mu je fašistoidni neoliberalizam, koji je sistemske prirode. Da bi se to zlo počelo rješavati nužno je udariti na najmoćnije, koji težišno žive dvostrukim životom – javnim, kome nema velike mane, i onim polujavnim ili tajnim koji karakteriše njihov Superego, tj morbidnost. Ne pristupi li se hitnoj, dubokoj i širokoj promjeni društveno-ekonomskih sistema, teško da će se moći izbjeći planetarno kataklizmične promjene. 

Fatalnom trojstvu je uspjelo da u većini južne zemljine hemisfere miksuje politiku i religiju. Kada su taj miks ubacili u socijalno ugroženu i frustriranu masu neizbježno se desio naoružani fanatizam. Nažalost on sada, kao Južni cunami, hara čitavom planetom.

3. Implikacije

SAD, kao reprezent sjevernoameričke civilizacije, su po većini parametara i dalje željena i obećana zemlja. Ako analiziramo spoljnu politiku SAD-a, možemo zaključiti da je ona bila i inspirator i kreator mnogih demokratskih promjena na planeti. Zapad-Istok je bio težišni geopolitički smjer te politike, a njen doseg je bila čitava planeta. Spoljna politika je uvijek imala povoljan odraz na unutrašnju politiku SAD-a. Šta je globalizacija donijela? Organizovani kriminal i korupcija, kao jedna od nus pojava globalizacije, ne zaobilazi prostor SAD-a. Naprotiv, sa svih krajeva planete itekako udara po vitalnim nacionalnim interesima SAD-a. Brzina promjena u globalizaciji je takva da spoljna politika SAD-a više nema dovoljno snage i sredstava da prati lančane revolucionarne procese. SAD danas najčešće postaju dežurni krivac za mnogo šta. Jedni ih optužuju da (zbog sopstvenih interesa) proizvode nove krize, a drugi, da ne pružaju dovoljnu podršku ubrzanim procesima demokratizacije. Prvi put u svojoj istoriji, a zbog prebrzog procesa globalizacije, unutrašnja politika SAD-a sve vidljivije trpi posljedice međunarodnih procesa. 

Nemam dilemu da je, i pored svih poteškoća, (poslije NATO) EU najbolji proizvod svih civilizacija. Ako neko politiku SAD-a i okrivljuje da ima elemente imperijalizma ili hegemonizma, za politiku EU se nešto slično ne može reći. EU čini sve da stari kontinent demokratizuje, da ga razvije, da ga za ljude učini bezbjednijim, te da ga na najboljim demokratskim standardima integriše. Uz sve probleme rezultata već ima. Ali, iako su organizovani kriminal i korupcija najčešći alat nedemokratskih režima, sa sigurnošću možemo tvrditi da od organizovanog kriminala i korupcije, te od neoliberalizma kao fašizma, niko tako nije ugrožen kao što je ugrožena EU. Političari EU nisu blagovremeno spoznali da su organizovani kriminal i korupcija (spregnuti sa krupnim kapitalom) postali gornje geopolitičko sredstvo, da tim sredstvom raspolažu čak i male države koje su nedemokratske, te da to sredstvo neki izvanevropski politički krugovi koriste za geopolitičke ciljeve. Radi sopstvenog „biznisa“ ti krugovi će u budućnosti proizvoditi i terorizam i ratove, što za EU postaje prvorazredna prijetnja. Treba razmišljati o modelu da EU bude uređena i organizovana kao višeslojna ili višeprstenasta organizacija.

Rusija je prostor za koji se može reći da nikada u svojoj istoriji nije imala demokratiju, čovjeku primjerenu. Njezina politika je bila jednako opaka po sopstveni narod, baš kao i za druge. Nije utvrđeno da li je više ljudskih žrtava bilo u svim ratovima zajedno (koje je Rusija vodila) ili kroz istorijske procese disciplinovanja sopstvenog naroda. Ne isključujem mogućnost, da bi najveću cijenu globalizacije mogli platiti upravo građani Rusije. Kada se ovakvi (tradicionalno zatvoreni) državni sistemi počnu otvarati, najčešće se to dešava kroz građanski rat. Rusija se nalazi u velikoj oskudici demokratije, ali zato svih resursa ima u izobilju. Za vlast (u tranzicionim društvima) to izobilje resursa  može djelovati blagotvorno, ali samo do momenta kada osiromašeni i obespravljeni ne počnu uočavati učinak organizovanog kriminala i korupcije i svih vrsta nepravdi. Suočavanje sa tom realnošću uvijek je revolucionarno. Rusija, još uvijek, nije pronašla svoj državni i demokratski identitet.

Države, koje su sistemski socijalno uređene i socijalno odgovorne, prebrzom privatizacijom u jednom trenutku ostale su bez državne imovine. Drugi aspekt ovog problema je sadržan u činjenici da su kompanije, u potrazi za jeftinijom radnom snagom i energijom, iz tih istih država izmjestile proizvodnju na druge i udaljene prostore. Zbog toga su socijalno odgovorne države, pored gubitka dobiti po osnovu vlasništva nad imovinom, ostale i bez fiskalnih (tj. poreskih) prihoda. Posljedice su vidljive – uređene, a socijalno odgovorne države, značajno su ostale bez mehanizama za socijalno reagovanje. Po osnovu izmještanja proizvodnje sa prostora evropskih država na druge prostore planete, evropska radna snaga, koja se može cijeniti kao najosposobljenija, ostajala je bez svog radnog mjesta. I ovo postaje veliki rizik. Države Evrope moraju očuvati viši stepen samostalnosti u vođenju svoje ekonomske politike.

Mafijaški klanovi danas imaju osposobljenije „generalštabove“, nego što su oni oficijelni u mnogim državama. Naprijed pomenuto fatalno trojstvo ne oskudijeva u novcu, a posebno onom prljavom. Uspijevaju da penetriraju u mnoge državne sisteme, pa čak i u one u Sjevernoj Americi i EU. To „trojstvo“ danas i svrgava sa vlasti i dovodi na vlast njima podobne političke strukture, pa te iste strukture disciplinuju prema svojoj potrebi. Fatalno “trojstvo” danas postaje noseća arhitektura obavještajnog rada širom planete. Umjesto da neutrališu obavještajni rad fatalnog “trojstva”, oficijelne obavještajne službe mnogih država se počinju naslanjati na obavještajnu strukturu tog istog “trojstva”. Tako se ušlo u veoma opaku inverziju koja sluđuje zvanične vlasti. Pomenuto “trojstvo” je najveća prijetnja demokratskim i pravno uređenim državama. Ono će se u budućnosti pojavljivati kao proizvođač terorističkih akata. Oni znaju da, kada se negdje desi teroristički akt, rezultat je uvijek isti: vlast je zbunjena, građani su uplašeni, a ishod borbe je neizvjestan. Upravo je to taj ambijent koji najviše odgovara mafijaškom djelovanju.

Nema pouzdanih parametara, koji bi nas mogli uvjeriti da se proces globalizacije može kontrolisati. Interes, interes i samo interes je proklamovani princip koji je postao osnov svih doktrina u 20. vijeku. „Nema vječitih prijateljstava ili neprijateljstava, vječiti su samo interesi“ bila je osnova u vodećim političkim doktrinama u 20. vijeku. To ostaje matrica i u ovom 21. vijeku. Ovo može biti veoma opasno. Ukoliko se što prije ne shvati da se jedino prijateljstvom između naroda i država mogu spriječiti veliki društveni i politički lomovi, civilizacijske kataklizme će se veoma teško izbjeći. Zbog toga treba afirmisati princip da su prijateljstva između naroda i država (posebno ona regionalna) najveća vrijednost.

Uporan sam u dokazivanju da su nevojni izazovi, rizici i prijetnje, ustvari, oni najveći. Ljudi, koji obnašaju visoke državne funkcije, ovo, još uvijek, ne shvataju. Dokaz za ovakvu tvrdnju je vidljiv, jer su svi koncepti odbrane i modeli vojske prilagođeni, prvenstveno, za odbranu od vojnih oblika ugrožavanja.

Pitanja su kompleksna i samo su inicirana. Iznijeću svoje uvjerenje – nema stabilne Evrope bez evropski integrisanog Balkana; nema stabilnog Balkana bez stabilne i evropski integrisane Srbije. Jugoregija (države bivše Jugoslavije plus Albanija), kao jedna od regija u Evropskoj uniji, je najbolji mogući format strateškog značaja, kako za EU, tako i za ex-Yu države ponaosob. 

4. Zaključak

4.1. Čitava planeta je ugrožena nekontrolisanom globalizacijom, a Evropa je ukliještena između IstočnogZapadnog i Južnog rušilačkog cunamija. Oni nisu međusobno suprotstavljeni nego djeluju sinergijski. Poslije Evrope na njihovom udaru će biti čitava sjeverna hemisfera.

4.2. Monopolizacija, nelojalna konkurencija i nekontrolisana globalizacija se mogu zaustaviti samo pod uslovom da se države (kao poslodavac) vrate u prostor ravnopravne, otvorene i tržišne ekonomije u svim oblastima društvenog i ekonomskog života. Taj cilj je ostvariv samo ako države (kao poslodavci) budu učestvovale sa najmanje 25% u svim tim oblastima. 

4.3. U slučaju većih ekonomskih kriza države će biti sposobne da socijalno zaštite svoje stanovništvo samo pod uslovom ako se ostvare ciljevi iz tačke 4.2.

4.4. Za odbranu planete neophodno je snažno američko-evropsko-rusko partnerstvo, ali na novim osnovama. To je sudbinski važno za spašavanje planete.  

Objavljeno u naučnom časopisa Revista ORBE – YAGU (Youth Association for Geopolitical Understanding), Portugal, jula 2021.  Objavljeno u crnogorskom nedjeljniku “Monitor”, u septembru 2016.

Ljubljana/Podgorica, 29. juli 2021

Fusnota:
[1IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

Related posts

“Nema pomirenja – nigdje”

Urednik BiH Info Desk

Kemal Čaušević će služiti kaznu i za Čovića, Dodika, Špirića: Pandora slika i prilike bh. pravosuđa

Urednik BiH Info Desk

Iskre promjene: Rađa se novo jutro Bosno i Hercegovino

Leave a Comment