Piše: Sead Hambiralović
Sastanak u Gradskoj upravi prošao u dobroj atmosferi i sve su prilike de će krenuti vedrina sa Drine, a ovaj fotos možda uči u istoriju kao neki novi početak. Ne bi trebalo prejudicirati ali regionalnu mirovno- turističku, obrazovno- ekološku i zdravstvenu inicijativu teško je ne prihvatiti. Pogotovo zbog GljiveMira koja je bila i ranije aktuelna na ovim prostorima, još od vremena kada je na čelu grada bio Boško Milić (mnogo godina kasnije na jednom sastanku veli „da je ostao na čelu do sada bila izgrađena!“), potom dr. Milorad Đokić (rezignirano:„Brate, odavde treba bježati…!“) a dva posljednja- Budimir Aćimović i Zoran Stevanović zavrijedila poštovanje, zbog iskrenosti i ušlo u „literaturu“. S razlogom spomenuti i prekodrinskog, malozvorničkog, Jovu Rogana koji je onomad pozvao na kafu da razgovaramo na turističke „teme“.
MLADA „POSTAVA“: Pokazalo se da se drugdje odlučivalo. E pa, sada sam imao „posla“ sa mlađom „postavom“- s lijeva na fotosu Darko Stefanović, gradski menadžer, Mehmed Povlakić, koordinator sastanka i Miloš Tomić, zamjenik gradonačelnika; s desna: Bojan Ivanović, gradonačelnik i autor ove kolumne, pokretač spomenute Inicijative i osnivač projekta GljivaMira.
I sasvim iskreno o najključnijem, temeljnom da se progovori i napokon pokaže dobra volja i koliko toliko „ublaže“ ratne frustracije. Jer, ne može biti da se sadašnji Zvornik „broji“ od 9. aprila 1992. kada je od strane paravojnih jedinica susjedne zemlje „oslobođen-okupiran“ sa načinjenim zlom koje mozak teško može da pojmi. Ne računati pljačku. A pustimo politiku, bjelosvjetske (ne)prilike i velike sile- koliko je do nas? Sa tragedijom u Beogradu, koja se nedavno prenijela i u Bosni (Lukavac), eto dokle se došlo. A dno dna koliko se moraju slušati oni „gore“- ništa lična inicijativa, lična kreacija i koju su priliku ispustile dvije tuzlanske osnovne škole! (Zaredom dvije godine pisao o štandu sa ratnim igračkama na „Kapiji“ – javno mnjenje ni „mukaet“, haj neka dva razreda odu, naprave polukrug oko štanda i djeca upitaju je li to u redu..?., op..a.).
Pred Zvornikom je veliki izazov u funkciji dobra i temelja za neku vedriju budućnost ovih prostora sa nevjerovatno posloženim slučajnostima i koicidencijom. Ogroman je to poduhvat i valjaće se dobro organizovati. Oko davanja urbanističke saglasnosti za GljivaMira na Diviču, to bi trebala biti rutina, kao i prenošenje dječijeg mirovnog programa sa skandinavskim referencama.
Brzopotezno je održan i susret u Turističkoj zajednici oko pokretanja Međunarodnog Foto – safarija „Traži se Don Kihot“. U kratkom vremenu nemoguće je organizovati. Najvjerovatnije „uvezati“ sa Foto- safarijem „Stazom Gljive Mira“: Čauševac- Stari grad na Kuli, crkva, turbe, Avdina džamija i preko Mlađevca spuštanje na Divič. Gdje se nakon propratnih programa 23. jula održva međunatorno takmičenje u povodu obilježavanja jubileja, 60 godina nekadašnjeg poznaog motonautičkog kluba, sada kajak- kanu.
DVA “PROBLEMATIČNA” PITANJA: Na spomenutom sastanku u Gradskoj upravi biranim riječima naveo dva „pitanja“: odavanje pošte nekadašnjoj opštinskoj matičarki Nadi Ostojić, koja je pokušala zaštititi svoje komšije u Zamlazu pa je ubijena od strane pripadnika paravojne jedinice. Drugo, s obzirom da je pred zavšetkom renoviranje spomenika u centru sa dobrom idejom oko prenošenja iz parka kipa Filipa Kljajića- Fiće- prijedlog da se postavi i „biljeg“ da je ovdje postojao još neki grad, prvi etnički očišćen u Bosni i Hercegovini. Koji, kako stvari stoje, više se nikada neće vratiti, ali neka ostane makar taj trag.
A ne bez razloga pred rođacima na sastanku spomenuo dva imena- Dragana Stefanovića kada sam na turneji po švedskim gradovima u svojstvu promotora knjige Svetlane Broz „Dobri ljudi u vremenu zla“, obećao da ću prve prilike u Zvorniku položiti cvijet na njegov grob. A biće drago sresti sa Jovom Ivanovićem, kako „nakon svega gleda na sve ovo“. Bio je na čelu Radničkog savjeta TG „Birač“ a nakon višestranačkih izbora vjerujem nevoljno prihvatio poziciju predsjednika opštinskog Upravnog odobra. Ima u jednoj epizodi kada mi je pukao film zbog mutljavine oko lokacije za izgradnju „Dječije kuće“ (gdje je sada Obdanište) i „sastavio“ sa tadašnjim načelnikom pa im sasuo kako (ne)funkcioniše nova vlast. Na Jovinom inženjerskom licu „čitalo“ da se zeznuo što je sjeo u vruću fotelju. Pa na onom jadnom „intelektualnom“ sastanku u praskozorje rata, i zadnji put kada je „uletio“ sa dramatičnih pregovora u Malom Zvorniku a meni u studiju iz režije signalizirano da skraćujem sjećanja vezano za moja „Dva splavara mala“.
FILM O NAJKOMŠIJSKOJ ULICI: A ovo samo može u rodnom gradu kada me „ponese“ i definitivno (ni)sam normalan! Otkud tolika emocija, snaga i da se sve tako utrefi? Onaj novi stub sa rasvjetom i reflektor čije je jako svjetlo „upereno“ da drugi sprat moje kuće, probija „mutno“ staklo na balkonskim vratima i cijelu noć na kraju hodnika obasjava Bijelog goluba. Donesenog iz Švedske, a poklonili učenici Tullängsgymnasiet iz Örebra. Onda ta najkomšijska zvornička ulica- bila nekad pa i sad. Čuj zove se Vratlomačka, ne može se načuditi nova komšinica Rada Franjić, a njen suprug Tomo smješka i vrti glavom. Vele da je ovaj kvart „Dedinje“! Čuj Grobnice! Gdje stanuješ? U Grobnicama, svašta…!!! Da se nije desilo što se desilo, mladalački nahalcan garant inicirao da se smisli vedriji naziv ovog kvarta.

U Tuzli, nisu mijenjani nazivi ulica, godi što sam na adresi dr. Rose Hadživuković. Ovo radi riječi r o s e , a u mome rodnom gradu listom izmijenjani. A što se nebi ova zgođušna ulica nazvala Nade Ostojić! Dvostruki značaj- oda priznanje ovoj divnoj ženi, pa i n a d e za dalje. Taman je tih stotinjak metara do krivine lijevo, nastavak ostane Vratolomačka. A ujutro, blizu šest, uz prvu kaHvu, dok je sunce izlazilo- zašto da ne i film?! Gdje će biti mjesta za prve komšije Tanju i Andriju Zrnovića. Zapalo u izbjegličkom životu da postane poštar. Lijepo što se izborio za šefovsko mjesto i pristaje odijelo sa kravatom. Onda planiranje sekvence sa Ljupkom Đurđićem, jedinim preostalom od starih komšija, pa Željkom Trišićem, spomenutim Franjičima i mladim Slađanom Ljepićem. A sjajno uklopiti insert iz filma Avdibeg u šetnji pred kućom Zejnilagića kada se iznenađena na vratima „ukazala“ Mešina supruga Fatima…
P.S. Poenta sve ove priče nalazi se u rečenici koju sam saopštio s početka tog važnog sastanka. Eto šta smo doživjeli da nam nedavno iznad glava „zaprijeti“ bombarder! Ako doleti (i) sa druge strane možemo se svi zajedno „slikati“. A ove inicijative nemaju tutore i neka se računaju kako hoće.
_________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja se na Fb stranici Gljiva Mira, a povremeno prenose: BIH DIJASPORA INFODESK ili portal BHDINFODESK i šalje na oko 200 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
1 comment
[…] Bijeli golub ponovo (ne) leti 480 / Hajmo vježbati… […]