Sport

Šahovski velemajstor Božidar-Bonja Ivanović: Doajen šahovske i intelektualne misli

banner

Razgovarao: Božidar Proročić. književnik i publicista

Šahovski velikan potekao sa Cetinja, svojevremeno jedan od 20 najačih šahista svijeta. Božidar-Bonja Ivanović, doajen šahovske i intelektualne misli. Čovjek koji je šahovsku i poetsku Lesovu nit utkao na 64 magična crno-bijela polja ali i u svojim knjigama. Beskompromisni borac i legenda koji je sebe utkao u najveće ljudske i morane vrline viteštva kojeg zovemo šah. Povod za razgovor sa proslavljenim jugoslovenskim i crnogorskim velemajstorom Božidarom-Bonjom Ivanović je najavljeni izlazak nove knjige 64-šahovske priče na engleskom jeziku (64-chess stories) a priprema se izdanje i na crnogorskom i njegova nedavna simultanka odigrana u Plavu. U toj vječitoj borbi ostao dosljedan svojim principima i stavovima jedan i jedini Bonja!!!

• Gospodine Ivanoviću uskoro se očekuje dugo najavljivani izlazak vaše autorske knjige 64-chess stories na engleskom jeziku zapravo o kakvoj je knjizi riječ i kome je ona posvećena otkrijte nam?

Ivanović: U proljeće 2020. godine napisao sam nekoliko šahovskih priča i objavio ih na Facebook-u. Krajem ljeta pozvao me telefonom predstavnik poznate izdavačke kuće iz Beograda koji je izrazio interesovanje za te tekstove. Predložio je da uz svaku priču uvrstim po 2–3 partije glavnih aktera kojima su priče posvećene i tako kompletiram knjigu koju bi ta kuća rado štampala. Znajući da me očekuje ozbiljan i naporan posao, rekao sam da ću nastaviti da radim i da ću se javiti  kad pisanje privedem kraju.

        Razmišljajući o takvom konceptu odmah sam došao na ideju da knjigu posvetim 11. šampionu svijeta Robertu Fišeru. Naslov knjige nametnuo se sam po sebi. S obzirom da je broj 64 jedan od šahovskih simbola a da je Fischer imao 64 godine  kad se preselio u vječnost, knjigu sam naslovio „64 Chess Stories“ (64 Šahovske Priče). Njih prate  komentari 160 izabranih partija. Priče su raznovrsne i originalne. Sadrže zanimljive i manje poznate detalje iz istorije šaha i života mnogih velikih igrača, kao i moje vidjenje viševjekovnog šahovskog progresa kroz likove njegovih glavnih protagonista. Priče su istinite i opisuju burne dogadjaje i čudesne sudbine šahista. Začinjene su anegdotama  ali i horor situacijama. Medju njima su i neki moji neprijatni trenuci koji su mogli imati još neprijatniji ishod. Ostaće da svjedoče o brojnim iskušenjima kojima su šahovski profesionalci izloženi u crno-bijelom svijetu. 

       Poslije tri godine intenzivnog rada čuo sam se ponovo sa pomenutim sagovornikom koji me obavijestio da se u medjuvremenu dogovorio sa jednim biznismenom i mojim prijateljem iz Danilovgrada, koji živi u Novom Sadu, da on preuzme poslove za pripremu i štampanje knjige. Prevod na engleski profesionalno je odradjen za nekoliko mjeseci i rukopis je sada u rukama profesora dizajna koji je poznat po svojim ilustracijama. Prema najavama koje sam dobio knjiga će izaći iz štampe početkom septembra.

• Dugo se već borite za rehabilitaciju svjetskog šampiona Roberta-Bobija Fišera (1972-1975) možete li nam reći zašto?

Ivanović: Robert Fišer je tragična figura svjetskog šaha a koliko je život pun paradoksa potvrdjuje činjenica da niko, ni prije ni poslije njega, nije toliko uzdigao drevnu igru na planu spoznaje i popularnosti. Imao sam veliko poštovanje prema njemu od najmladjih dana pa sve dok je pokorio šahovski svijet i znao sam da su te visine dostupne samo ličnostima koje apsolutno vjeruju u sebe. Zbog toga je nastao njegov prvi problem sa američkom administracijom kad nije htio da prisustvuje prijemu koji je u čast njegove pobjede u Rejkjaviku  priredjen u Bijeloj kući 1972. godine. Ne želim da pravdam Fišera zbog takvog čina ali ljudi ne shvataju da je, poslije jednog isrpljujućeg šahovskog meča igraču potreban duži psihički odmor. Fišer se 1975. godine, kad mu je FIDE oduzela titulu, povukao u samoizolaciju i pokazao koliko mu nedostaje  duševni mir. Tek poslije punih 20 godina došao je na Sveti Stefan da odigra sa Spaskim prijateljski meč. Nije mu ni tu bilo sudjeno da se vrati u svoj nestali svijet. Meč je bio zabranjen zbog sankcija Zapada prema SRJ ali Bobi i Boris su ponovili svoju predstavu iz Rejkjavika. Fišer je nastavio svoj život kao bjegunac od zakona sve do 2005. godine kad je uhapšen na aerodromu Narita u Tokiju, navodno zbog isteka vize. 

        U ovoj knjizi sam naveo i činjenično objasnio dešavanja oko tog slučaja, a ovdje ću da ukažem na dva bitna detalja koji su me naveli da 2018. godine tražim od američkog predsjednika Trampa posthumnu rehabilitaciju za Fišera. Japanska Vlada je, na zahtjev islandske delegacije da pusti Fišera iz zatvora, ponudila pet zemalja u koje može da izvrši ekstradiciju. Fišer se odlučio za Crnu Goru, što mi je javio telefonom dugogodišnji predsjednik FIDE Florensio Kampomanes. No, moja intervencija je naišla na ledeni zid nerazumijevanja i teško oboljeli Fišer našao je poslednje utočište na ledenom Islandu. Pošto ni moje pismo nije imalo vizu za Ameriku, ostalo je u poštanskom sarkofagu, isto kao marka s mojim likom, koju su službe uklonile u zadnji čas po nalogu nekog malog ili velikog partijskog uobraženka. Šta mi je u takvim okolnostima preostalo sem da napišem knjigu i posvetim je najboljem igraču u istoriji šaha, žaleći što nije ispunjena njegova želja da kraj života dočeka u Crnoj Gori… 

• U vašim knjigama kako autobiografskim tako i šahovskim evidentna je jaka poetika koja je očigledno nasljednog karaktera da li sam u pravu?

Ivanović: Leso je bio nježna lirska duša i njegov pogled na život bio je zasnovan na humanizmu. Volio je ljude i znao da u njima otkrije sličnosti koje je sam posjedovao jer se u takvom društvu najprijatnije osjećao. Imao je krug dragih ljudi i prijatelja s kojima bi, u bašti nekadašnje „Lokande“ ili Gradske kafane, odmarao uz razgovore o porodici, životu i poslu, tražeći i u takvim prilikama ljepotu izraza da bi ostao vjeran svom jezičkom ukusu. Meni je imponovalo kad sam uvidjao koliko ga cijene ljubitelji poezije i gradjani Cetinja, pa čak i visoke ličnosti iz ondašnje vlasti, što se nastavilo i poslije njegove smrti i potrajalo do današnjih dana.

        Naravno, Lesov uticaj bio je snažan na nas četvoro djece ali diskretan i nenametljiv. On je kao djak  cetinjske gimnazije imao samostalnu izložbu slika i pošto njen finansijski efekat nije bio dovoljan da mu omogući studije na Umjetničkoj akademiji u Beogradu shvatio je da mu sudbina dodjeljuje pjesničku ulogu. Pod očevim uticajem najstariji sin Branko u mladosti je pokazivao zapažen talenat za slikarstvo. Doduše Cetinje je bilo grad velikih slikara i oni su bili uzor mnogim generacijama. Na Lesa se, mnogo kasnije, ugledao i njegov najmladi sin Momir koji i danas sebi uljepšava dane slikajući razne motive i portrete. Naša jedina sestra Zagorka – Seka, očeva miljenica, naslijedila je Lesa u poetskom izdanju i štampala dvije zbirke poezije. 

          Ja sam od najranijih dana najviše volio igru s loptom a već od petog razreda osmogodišnje škole moj omiljeni sport postao je stoni tenis. No, u našem komšiluku bilo je nekoliko dječaka koji su igrali šah i na mene vršili pritisak da im se pridružim. Malo po malo u Cetinju se zagrijavala šahovska atmosfera i počela su se redjati  takmičenja jedno za drugim. Danilo Batrićević i ja nastupali smo pod imenom „Taljehin“ i naš dvojac je uskoro postao najbolji u gradu. Leso je izrazio zadovoljstvo govoreći da je to pravi izbor za mene. Dao mi je i jedan važan savjet da šah izučavam čitajući šahovske knjige a ne igrajući kafanske partije. 

          Nažalost, u tom periodu mog stonoteniskog i šahovskog uspona otac je iznenada umro 13. oktobra 1965. godine i to na prvi dan kad sam otišao u Titograd, da slušam predavanja na ekonomskom fakultetu. Majka Stana, domaćica kao mnoge naše majke tog vremena, borila se grčevito sama sa svim teškoćama. Ta mučna sjenka sudbine dugo me pratila i tek onda sam shvatio koliko sam bio vezan za oca. Ostavio sam stoni tenis i posvetio se šahu igrajući i razmišljajući o tome koliko bi se Leso radovao mom uspjehu. To je trajalo tokom čitave karijere a kad sam ostavio šah i počeo da pišem knjige trudio sam se da ga ni na tom polju ne iznevjerim.

• Gospodine Ivanoviću sve je manje dobrih  intelektualaca, šahista, vitezova pera, šaha i riječi zašto je to tako i kuda kao društvo idemo?

Ivanović: Pa evo, šah upravo daje najbolji odgovor na to pitanje. Doba kompjutera izvršilo je poguban uticaj   na čovjekovu prirodnu funkciju da sam razmišlja i odlučuje. Medju šahistima prošlosti bilo je puno sjajnih intelektualaca a novije vrijeme proizvodi specijalizovane strukture svijesti koje u sposobnosti memorisanja vide svoj put ka uspjehu. Zamislite jednog Paula Morfija koji je 1858. godine stigao iz Amerike u Evropu i savladao sve najbolje šahiste starog kontinenta. Nije tada bilo ni šahovskih knjiga a kamoli kompjutera i šahovskih programa, pa je genijalni šahista i „najbolji pravnik Luizijane“ izazvao pravi šok medju vodećim šahistima, demonstrirajući bogatstvo ideja pola vijeka ispred njih. Emanuel Lasker, drugi svjetski šampion iz poslednje decenije XIX i prve četvrtine XX vijeka. bio je doktor filozofije i matematike a njegov nešto stariji kolega dr Zigbert Taraš bio je ljekar čiji su pacijenti proklinjali šah što im odvlači omiljenog i cijenjenog doktora na turnire. Onda su nastupili Dr Aleksandar Aljehin, dr Maks Eve, dr Mihail Botvinik i čitava niska šahovskih bisera. Svjetski šampion Vasilij Smislov uzgred je nastojao da se pridruži slavnim ruskim pjevačima u Boljšom Teatru. Sovjetski šampion Mark Tajmanov bio je vituoz na klaviru a starije generacije dobro pamte Talja, Keresa, Petrosjana, Spaskog, Fišera, Karpova, Kasparova… 

        Tu se prekida višedecenijski uhodan princip rada na šahovskom usavršavanju i počinje nova era šaha sa upotrebom digitalnih ličnih „trenera“ sa milionskim bazama partija. Nove generacije igrača svjesno uče, pamte i koriste ideje svojih prethodnika a nesvjesno postaju zarobljenici danonoćnih analiza svih elemenata šahovske igre, čime se otudjuju od publike željne bliskog kontakta. Rijetki su danas igrači koji posjeduju reference slične starim majstorima jer profesionalne obaveze ne daju dovoljno vremena ni za porodični život a kamoli za druga interesovanja. Tu je i počeo pad šahovske popularnosti jer svaki sport doživi sličan epilog kad opada interesovanje gledalaca. 

          Ljubitelji šaha su nekad gledali borbe u dvorani preko demonstracionih tabli. Danas mogu da ih prate preko interneta ali neće imati takvo zadovoljstvo jer je šah promijenio svoj lik pa se iste ili slične pozicije često ponavljaju u prvih 20 i više poteza. Sem toga malo je novih i originalnih ideja, i borbe se, uz izuzetak par igrača,  pretežno vode u pozicionom stilu, lišenom taktičkih zapleta i kombinacija.

         Najzad, radikalne promjene kod nas i u svijetu dolaze kao refleksija neobuzdane težnje ka bogaćenju, čime je zapadna propaganda opteretila svijet. Nažalost, mi umijemo da prihvatimo sve što je sumnjivo i problematično a istinske vrijednosti i dostignuća uglavnom ostaju van našeg dometa.

Zašto je šah izgubio onu ljepotu i draž koju je imao prije pojave kompjutera. I u toj vječitoj borbi mašine i čovjeka hoćemo li se vratiti tom šahu koji je baziran na inteligenciji pojedinca a ne mašine?

Ivanović: Čovjek je u svom civilizacijskom hodu brojnim tehničkim i drugim izumima uspio sebi da olakša život u darvinovskom smislu ali, gledano iz sportskog i stvaralačkog ugla, napravio je medvedju uslugu šahu kad je mašinu zadužio da misli umjesto njega. No, koliko god potraju polemike o ulozi kompjutera u šahu i njegovoj nadmoći nad čovjekom dotle će proizvodjači komjutera gomilati novac od milionskih prodaja šahovskih softvera. Slično se desilo i sa idejom Roberta Fišera o dodavanju vremena do isteka cajtnota koja je industrijskim gigantima poslužila da mehanički sat zamijene digitalnim i krenu u osvajanje svjetskog šahovskog tržišta.

          Žalosno je što se u svim tim dogadjajima FIDE ponašala kao da ne zna o čemu se radi a znala je da žrtvuje Fišera i Kasparova da bi produžila svoj birokratski život. Sve to ukazuje da principi i pravda zavise od interesa moćnih struktura i u dogledno vrijeme nije realno očekivati nikakve promjene nabolje…

Dugo ste se zalagali za popularizaciju šaha u školama no čini mi se da je sve ostalo na pojedincima i entuzijastima. Zašto je to tako? Koja je to magija koju šah može da pruži mladim ljudima i da ih motiviše da budu zaljubljenici  igre na 64 magična crno-bijela polja?

Ivanović: Višegodišnja kriza kod nas rezultirala je raznim problemima od kojih ja vidim najgore u srozavanju moralnih i sistemskih vrijednosti. Nije teško primijetiti da su u tom nazadnom procesu najviše stradali prosveta i kultura. Zato ne čudi što se mnogo kasni sa realizacijom proigrama „Šah u škole“ koji je odavno planiran i usaglašen sa preporukama Briselskog parlamenta. S obzirom da je i naš sport opterećen brojnim neregularnostima, nije realno očekivati da će ovako nestabilna Vlada uskoro zaliječiti to stanje. Tu su najviše pogodjena naša djeca, djaci, medju kojima ima talentovanih i već izgradjenih igrača koji postižu odlične rezultate u domaćoj i medjunarodnoj areni. Time pokazuju da šahovska magija već struji njihovim mislima i očekuju od države makar toliku pažnju da im omogući najskromnije uslove za rad.

• Kakav je odnos Ministarstva sporta prema vama i drugim zaslužnim sportistima koji su postizali vanserijski dobre rezultate stim što znamo da je u šahu to bilo mnogo teže jer tu vlada individua?

Ivanović: Vlada iz 2018. godine prekršila je Ustav i Zakon o sportu po kojem se odlučivalo 2008. godine. To je, umjesto korak naprijed, bio korak unazad za crnogorski sport jer je nepravedno oštetio mnoge saveze  i pojedince i nametnuo klubovima finansijske obaveze koje ne mogu ispuniti. Mnogim sportistima, medju kojima sam bio i ja, sveden je status do poniženja a uzaludne su bile žalbe sudovima i odbijene su po kratkom postupku. Neki su uputili žalbe Sudu u Strazburu, a moja još čeka u Ustavnom sudu koji dugo nije funkcionisao. 

             No, prvi zračak nade probudio je u sportistima aktuelni ministar sporta i mladih Vasilije Lalošević po čijoj ideji je formiran Savjet za sport sa Miodragom Perunovićem na čelu. Već poslije prvih konsultacija  krenula je inicijativa za pripremu Nacrta za izmjene i dopune Zakona o sportu i na tu temu održan je Okrugli sto, nedavno u Podgorici. Zaključak javne rasprave, uz podršku Ministarstva sporta i Olimpijskog komiteta Crne Gore, uliva nadu da je to prvi korak koji vodi ka ispravljanju nepravde. 

            Zanimljivo je da se u tom zakonu ne pravi razlika izmedju ekipnog i individualnog sporta pa ostaje pitanje kad će i da li će se ta činjenica pretočiti u pravnu normu.

• Cetinje je ostalo vaša inspiracija, životni prostor i nasljeđe. Vi ste možemo slobodno reći živa hodajuća legenda. Šta je to što jer Cetinje nekada krasilo i da li smo išta sačuvali od onog starog dobrog duha grada danas? I šta bi po vama Cetinje trebalo da predstavlja u svakom trenutku u našoj lijepoj Crnoj Gori?

Ivanović: Kad čovjek obavi osnovnu životnu misiju refleksno poželi da se vrati u grad svog rodjenja. Ja sam takvu odluku odavno imao u sebi i kad su se stekli uslovi došao sam nazad poslije 40 godina. Koliko sam se lijepo osjećao tih prvih dana 2008. godine, toliko sam tokom narednih mjeseci i godina uvidjao da se sve više udaljavam od Cetinja koje sam napustio 1967. godine. Nije bilo više onog starog „Granda“ gdje sam 1958. gledao italijanski TV prenos finalne utakmice svjetskog prvenstva Brazil – Švedska kad je u finišu igre stupio na scenu mladi Pele. 

       U „Grand“ bih, kao dječak, potrčao da kupim kafu za očeve goste koji bi dolazili u posjetu našem domu. Tu je sada uredjeni parkić u kome Lesova skulptura poručuje da je i on želio da se vrati kući. To mi daje nadu da će se i Cetinje vratiti sebi i postati opet onaj grad kakvim su ga opisivali strani putopisci. Mnogo mojih drugova i prijatelja iz djetinjstva nema više na cetinjskim ulicama ali ih ima dovoljno da nastavimo partiju života i radujemo se susretima prije nego padne zastavica. Biću srećan ako dočekam da se Crna Gora sjeti svih žrtava koje je podnio ovaj grad da bi se ona u njemu rodila. Mnoge spletke se prave na račun Cetinja zbog sukobljavanja raznih interesa, pa umjesto da ospu verbalnu paljbu jedni po drugima, mnogi se ne ustručavaju da omalovaže grad koji strpljivo čeka da se ljudi dozovu pameti. A malo je gdje u svijetu, kao ovdje, zaiskrila mudrost iz kamena, i opet će kad vjetrovi razuma počiste političku paučinu. Tada će se ljudi sjetiti da umjesto svadje i razdora Cetinje nudi planinske čari Lovćena, bliskost mora, rijeke i jezera. …..           

Koja bi bila vaša motivaciona poruka mladim naraštajima koji teže da uspiju u životu, poslu karijeri i sportu?

Ivanović: Najprije bih upozorio roditelje da ne vrše pritisak na svoju djecu odabirajući njihov životni put. Tačno je da djeca danas, koristeći tehnloški progres, imaju više saznanja i informacija od svojih prethodnika ali im to može stvoriti osjećaj da su već zrele osobe. Zato ih treba pažljivo i „neprimjetno“ kontrolisati,  strogo vodeći računa o društvu u kome se kreću. Ako se, pored školskih obaveza, počnu interesovati za sport to će biti prvi dobar znak da imaju zdravu orijentaciju. S obzirom da živimo jedno vrijeme koje ni izbliza ne pokazuje nekadašnje poštovanje prema vrlinama, vaspitanje djeteta treba da sadrži adekvatne mjere opreza koje će ga imunizvati od raznih prevarantskih bolesti. 

       Koliko može biti štetan uticaj roditelja pokazuje primjer grčkog tenisera Cicipasa. Tokom igre stalno mu nešto dobacuju i signaliziraju i ja sam još prije par godina rekao da će mu to usporiti, ako ne i zaustaviti, dalji uspon. Vrijeme je to potvrdilo a sličan epilog može očekivati danski teniser Rune. Svoje dijete treba podržati s ljubavlju da bi mu uljepšali djetinjstvo a ono će ostvariti uspjeh za koji ga je priroda predodredila. Od svih uticaja sa strane mladi sportista može dobijati svakakve lekcije ali za njegov uspon najvažnije je ako posjeduje snažnu i, na vrijednostima, utemeljenu vjeru u sebe.    

• Gospodine Ivanoviću nedavno su vašom šahovskom manifestacijom simultankom vas i velemajstora Luke Draškovića otvoreni 23 Dani borovnice u Plavu, kakve nam impresije snosite iz tog dragulja sa sjevera Crne Gore?

Ivanović: Kad sam se prvi put uspenjao na vrh Lovćena i pogledao unaokolo, pomislio sam, onako dječački, kakav bi to bio doživljaj kad bi čovjek mogao da nadleti sve te daleke krajeve. Zavolio sam Boku, Budvu, Bar i Skadarsko jezero a par godina kasnije poželio da vidim Kolašin, Žabljak i Durmitor. Nijesam ni sanjao da ću 50 godina kasnije saznati da je Lesov otac, djed Jokan, po nalogu kralja Nikole, radio kao sekretar Suda i potom kao predsjednik opštine varoši Kolašin. Onda su me šahovski putevi vodili u Pljevlja i Žabljak, gdje sam se divio Durmitoru kako s visine nadgleda svoje Crno jezero.  

      Tek u ovom vijeku, poslije višedecenijskih putovanja po svijetu, ukazala mi se prilika da posjetim Plav. Povodom obilježavanja Dana borovnice ljudi iz organizacionog odbora su me pozvali da odigram simultanku sa kombinovanim timom ljubitelja šaha. Sa mnom je nastupio i najmladji crnogorski velemajstor Luka Drašković iz Bara i domaćini su nas dočekali u skladu sa tradicijom tog kraja. Medju učesnicima je bilo više poznatih lica sa kojima sam igrao prošle godine, zatim nekoliko uglednih ljudi iz javnog života i, najzad, četiri, pet darovitih i vrlo vaspitanih dječaka i jedna djevojčica. Prije početka simultanke ljudi su željeli da razgovaraju sa mnom o mnogim šahovskim dogadjajima i ličnostima, što je bio najbolji uvod u igru. A igra je protekla u vedrom raspoloženju i druženje se nastavilo do našeg odlaslka.

      Putujući kolima nazad, dobrim dijelom kroz Albaniju, moj prijatelj sa Cetinja, inače veliki ljubitelj planine, i ja, svodili smo utiske o posjeti Plavu i izrazili zadovoljstvo što su nas domaćini sa toliko pažnje i poštovanja dočekali, ugostili i ispratili kasno te noći. 

      Meni je posebno imponovalo što to nije bio običan protokolarni dogadjaj, nego iskren odnos ljudi koji se raduju svojim dragim gostima. 

      Razmišljajući ovih dana o Plavu, Gusinju, tim krajevima i njihovim ljudima, pitam se kako i zašto službena Crna Gora može da dopusti da tako, potencijalno, bogat kraj živi u tolikoj materijalnoj oskudici da velik broj ljudi odlazi u tudje zemlje da bi preživjeli. 

      Da je sreće bilo bi obrnuto i oni bi dočekivali strance u svojoj zemlji sa istom radošću kao mene i mog prijatelja…

Za sami kraj ovog lijepog  razgovora ispričajte nam dvije lijepe anegdote jednu sa šahovskih a drugu sa crno-boijelih polja naše Prijestonice

Ivanović: Najbolje je da iz moje nove i prethodne knjige, u skraćenoj formi, prenesem dvije anegdote o legendarnim svjetskim šampionima Mihailu Botviniku i Mihailu Talju :

                                           BOTVINIK I SVETI MARKO 

Početkom oktobra 1971. u Crnoj Gori je boravio svjetski šampion Mihail Botvinik. Njegov domaćin Marko Gligorović, čelnik Šahovskog saveza i predsjednik Ustavnog suda Republike Crne Gore, bio je ozbiljan i odgovoran čovjek. Ali tog dana kad je u jednom budvanskom hotelu bio zakazan ručak u 14 časova, Marko je bio na nekom sastanku u Titogradu i mi smo ga uporno čekali na plaži u Bečićima.  Mihail Mojsejevič je vrlo praktično iskoristio to vrijeme. Iako je već počela druga polovina oktobra smjenjivali su se vedri i neobično topli dani za to doba godine. Miša je skinuo sve sa sebe i ostao u kupaćem šortsu. Stojeći uspravno kao bor, zagledao se u daleku morsku pučinu i tako ostao miran nekoliko minuta. Kad sam pomislio da se preispituje može li ući u vodu koja je bila namreškana od povjetarca, on se okrenu prema meni i sjetno progovori : – Ti to ne možeš da zamisliš Božidar. Toliko sam noći proveo pored stone lampe i naprezao oči uz njenu oskudnu svjetlost a sad gledam ovu raskošnu ljepotu i naviru mi razne misli i pitanja. Kao da mi priroda poručuje da sam na jednoj strani života sve uspio a na drugoj mnogo propustio…

Potom je krenuo u vodu, pokvasio se u pličaku i otplivao dvadesetak metara. Onda se okrenuo i pozvao me rukama da mu se pridužim. Od same pomisli na to prodrmala me jeza i „izvadih se“ opravdanjem da nemam pri sebi kupaće gaćice. Ubrzo je i on izašao na obalu i dok se brisao peškirom razmišljao sam šta da radimo ako Marko ne dodje.  Vidjevši da Botvinik postaje nestrpljiv, pokušah da popravim njegovo raspoloženje i obratih mu se – Dragi druže Miša, vidite ono ostrvsko naselje na tri-četiri kilometra odavde, to je Sveti Stefan, luksuzni hotelski kompleks koji ćete posjetiti nekog narednog dana. A ono u daljini sa desne strane je ostrvo Sveti Nikola, u neposrednoj blizini Budve. Tamo ćemo otići prilikom neke druge vaše posjete. Ima još puno lijepih mjesta… No, moju besjedu prekide svjetski as i „matira“ me u potezu: – Sve je to krasivo Božidar, a da li ti znaš gdje je Sveti Marko Gligorović?!

                                 TALJ I LJUBITELJ VOTKE 

        Po završetku Olimpijade u Solunu 1984. g. u Titogradu je održan jak medjunarodni turnir sa 12 učesnika. Nastupilo je šest jugoslovenskih i šest stranih velemajstora.Goste su predvodili Korčnoj, Talj i Tajmanov, igrači koji su obilježili jednu čitavu epohu. 

        Uoči samog finiša ovog borbenog turnira bio je slobodan dan što su učesnici iskoristili za poslednje pripreme ili psihološki predah od napornih borbi.

        Mihail Talj, uvijek okružen brojnim simpatizerima, prihvatio je poziv da dodje na Cetinje gdje su ga očekivali njegovi poštovaoci u privatnoj kući. Talj i dvojica njegovih prijatelja, pozvani na večeru, stigli su malo ranije nego što je domaćin očekivao. Tako je došlo do neprijatne i neočekivane situacije jer se tu duže zadržalo društvo koje nije bilo planirano a gazda nije mogao da ih isprati kući jer su bili u alkoholisanom stanju. Talj je brzo shavatio u čemu je problem i mirno se poukao u jedan kutak dnevnog boravka.

         Da takvo stanje ne bi dugo ptrajalo pobrinuo se inicijator ove večeri, pa glasno reče : – Prijatelji, sad vas zaista molim da se rastanemo. Moramo pokazati malo obzira prema našem uvaženom gostu Mihailu Talju, čovjeku koji je večeras ovdje sa nama i ko zna kad ponovo, a mi se gledamo svakog dana…

         Jedan od trojice, vrlo kulturnih ali jače podgrijanih domaćinovih prijatelja, pokaza da je do njega doprlo ovo obraćanje, pa se uključi riječima : – Imaš pravo, pretjerali smo u piću ali nijesmo znali da je ovaj čovjek veliki šahista Talj. Odmah ćemo otići samo da nešto ispričam.– Dragi velemajstore bio sam pola godine u Moskvi nekim važnim poslom i oni vaši Rusi nijesu mi davali mira nego su me ubijali nekom, kako rekoše, specijalnom votkom, tako da čitavo to vrijeme nijesam dolazio sebi.

          Talj, koji sat vremena nije progovorio ni riječ, djelujući i dalje nezainteresovano, mirno ga upita : – Izvinite gospodine, jeste li vi danas doputovali ?…

Related posts

Dva nova Zmaja: Jedan već sa 19 godina vrijedi 6 miliona, drugi igrao za selekcije Hrvatske

BHD Info Desk Administrator

INTERVJU/ Bosansko čudo iz SAD-a: Moji su iz Srebrenice, u meni je BiH, a Džeku gledam od pete godine

Editor

Odjednom Hasana Salihamidžića u Bayernu shvaćaju ozbiljno

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment