Piše: Božidar Proročić književnik i publicista
Daleko od svog rodnog Bihora i voljene Crne Gore, pod suncem tuđeg neba i svjetlima Luksemburga sklopio je zauvijek svoje pjesničke ruke moj dragi prijatelj i časni insan-čovjek Ferid Muratović. Ostaće brojni ispisani ali i nezavršeni stihovi posvećeni Crnoj Gori, Bihoru i Petnjici prijateljima i sudbini koju svi nosimo sa sobom makar i na tom posljednjem putu. Odrastajući i provodeći svoje djetinjstvo i mladost na brojnim obroncima i planinskim vrletima gorovitog Bihora đe planinske trave, izvori, vjetrovi i gromovi grade ljude a proza i poezija zavičajnih pisaca te opije i sam postaneš pisac. Ti zvuci, mirisi, prijateljstva, književnost. Planinske staze i sofra rodnog kraja zauvijek će u Feridu utkati i postati dio njega samog. Nosio je u svojem srcu tu ljudsku njit i osjećaj pažnje za sve drage prijatelje za sve one koje je doživljavao svojima. Jedina sentenca kojom se kroz svoj život vodio Ferid bila je kako mi je govorio: ,, Budi čovjek ma koliko da je život velika i teška borba. Budi plemenit i čini dobro ljudima jer samo jedan život na ovom dunjaluku imamo.” Bio je borac i kada mu je bilo teško i kada i kada je klonuo svaki put je iznova znao da ustane i da kaže: ,,Moram dalje što je život ako u njemu nema bola.”
Odlučio je da svoj trenutak i parče sreće potraži na dalekim muhadžirskim-iseljeničkim putevima Luksemburga. Otišao je i ponio iz svog rodnog kraja neljepše vrline koje su ga pratile u životu. Blagog osmjeha, vedrine i topline gradio je svoj poetsko-prozni svijet i kome se najbolje osjećao u kome je gradio svoj Bihor, Petnjicu i Crnu Goru. U Luksemburgu se posvetio mlađim generacijama želeći da na njih prenese svu ljepotu pisane riječi ali i sportski duh da život uvijek gledaju kao jednu veliku borbu. Ferid je kao insan tišine, ispisao svoje najintimističkije stihove i prozu koja je sazrijevala u njemu kao da je bljesak trenutka izvan istorije. Njegovi protagonisti od mjesta rođenja pa do dalekog Luksemburga, govore riječima, sudbinama, vremenima. Tihi, i nježni insan postao je poetski gorostas, koji će skromnošću i ljepotom stihova govoriti o Bošnjacima o svemu onom što ga veže za rodni kraj i Crnu Goru. I bošnjački i crnogorski i luksemburški poeta koji je znao mjeru u i među ljudima, svojim kulturološkim doprinosm od danas postaje dio našeg kulturnog nasljeđa jer njegov spiritus movens vječito lebđeti nad nama. U svemu tome uspijevao je da bude poseban i jednostavan da ne optereti druge a njegova jednostavnost rezultat je velikog majstorstva u stvaranju poezije i poroze. On nije pisao on je samo prenosio svoja najdublja osjećana na perganment ne papira već života. Feridov život ma koliko na momente bio težak ali i u isto vrijeme predstavlja jednu od ljepših etičkih i etničkih dimenzija. Gradio je svjetove kulture i multikulture među narodima, takvi su Bihorci ni on nije mogao a ni želio da bude drugi i drugačiji.
Ponosan sam što sam poznavao Ferida Muratovića kontaktirao sa njim dijelili smo zajedno teške trenutke kada smo braneći dostojanstvo drugih uvijek ukazivali na pogubnost ideologija i politike mnogo toga nas je povezivalo a najviše ljudska i snažna riječ. Ferid je bio samo to – INSAN ili ti Veliki Čovjek jedan u plejadi naše malene zemlje kojoj smo dali najbolji dio sebe.
Znam da bi kao i svi pjesnici u ovom trenutku volio da se oprostim od njega njegovom poezijom zato to i činim jer iza nas ma koliko kratko ili dugo živjeli na ovom dunjaluku-svijetu ostaju naše knjige, riječi i djela.
CRNA ME GORA ZOVE
Crna me Gora zove
I iz sna zov me budi
Puni mi snovi Crne Gore
Pune mi čežnje grudi.
O, domovino mila,
Kakve su ovo sudbine naše
Ona koja ti u sred srca bila
Njome te neki danas plaše.
A ti si meni dio srca
I dio misli svake
Ljubim sva tvoja sela
gradove i palanke.
A čujem dan se provlači mio
Kroz polja moga Bihora
U tebi i s tobom srećan sam bio,
Samo je jedna Crna Gora.
Proći će huke i galame
A ti ćeš malena i sva od zlata
Ponovo djeci svojoj iz daleka
Širom otvorit vrata.
Iz biografije Ferida Muratovića izdvajam:
Ferid Muratović, rođen je 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg. Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014); ,,Jorgan od kamena” (2016); ,,Bihorski soko” (2023) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017).Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Bio je saradnik revije ,,Bihor” đe vodio rubriku za sport koja je promovisala mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.
