Psihološki aspekti apatije
Pišu: Asim Haračić, Nermina Mujagić, Indira Nović
U medijima se navodi podatak da oko 2,2 miliona ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine živi širom Evrope, Sjeverne Amerike i Australije. Očigledno je da dijaspora BiH predstavlja ogroman intelektualni, ekonomski i politički potencijal (ovako veliki broj Bosanaca i Hercegovaca mogao bi odrediti sudbinu domovine na Općim izborima u oktobru!), ali odziv građana koji imaju mjesto prebivališta izvan BiH zapanjujuće je mali – upozorio je član CIK-a BiH Suad Arnautović. Svega mjesec dana prije isteka roka (21. juli), za registraciju birača putem portala e-Izbori (https://eregistracija.izbori.ba) prijavu za glasanje podnijelo je 11.379 građana BiH koji žive u dijaspori. Od tog broja prijavljenih, 7.779 birača ispunilo je uvjete za glasanje – navodi portal BHDINFODESK. (27/06/2026 https://bhdinfodesk.com/2026/06/27/masovnijim-odzivom-dijaspora-bi-mogla-promijeniti-bih-zasto-bh-gradani-bojkotiraju-izbore-u-domovini/ )
Bosanskohercegovačka dijaspora u SAD-u pokazuje interes za dešavanja u domovini i često izražava stavove o društveno-političkim temama. Međutim, u praksi se ponavlja obrazac niskog učešća na izborima i sudjelovanja u inicijativama od kojih bi korist imala i BiH i dijaspora – kaže Vanja Đemidžić, kooridinator projekta GlasajSAD, inicijative usmjerene na mobiliziranje bh zajednice u SAD-u za učešće na Općim izborima u Bosni i Hercegovini 2026. godine. Otkud ovaj jaz između iskrenog interesovanja za ono što se dešava u zemlji i spremnosti da se analiziraju zbivanja u političkoj areni, s jedne strane, i nespremnosti da se izađe na izbore?
Rezultati nedavnog istraživanja kojim Đemidžić rukovodi pokazuju da su razlozi za to: a) nedovoljna informisanost kako glasati i komplikovan proces registracije neophodne za glasanje; b) ubjeđenje da glasanje neće ništa promijeniti; c) nedostatak političkih partija i kandidata koji se zalažu za iste vrijednosti i ciljeve za koje se zalažu birači.
Ovo istraživanje još jednom je potvrdilo da su tri ključna faktora koja motivišu ljude da glasaju: (1) uvjerenje da će rezultat izbora imati konkretan uticaj na njihov svakodnevni život; (2) uvjerenje da njihov glas može doprinijeti ishodu izbora; i (3) uvjerenje da postoji stvarna alternativa sadašnjoj društveno-političkoj situaciji („Ako pobijedi moj kandidat, stvari će se promijeniti!“). Izostane li ijedan od ova tri faktora – apatija raste:
(1) Uvjerenje birača da će rezultat izbora imati konkretan uticaj na njihov svakodnevni život.
Često čujemo komentare da političare ne zanimaju problemi građana. Poznata je činjenica da birači ne glasaju za političara zato što je dobar, obrazovan ili pametan čovjek, nego zato što pokazuje interes za njih. Glasaju za lidera koji dijeli njihove vrijednosti, koji ih vidi, čuje i razumije – razumije njihove brige i strahove, dobronamjeran je i želi da im pomogne. Ako se političari ne bave pitanjima važnim za život birača, zašto bi birači izlazili na izbore i glasali za njih!? (Za koga da glasaš?!)
(2) Uvjerenje da njihov glas može doprinijeti ishodu izbora
Kao razloge neizlaska na izbore građani najčešće navode uvjerenje da su „svi isti“ (novi političari koji dođu na vlast nisu bolji od prethodnih) i uvjerenje da se suštinski problemi građana i dalje neće rješavati. Prisutan je i nizak nivo povjerenja u institucije (zbog korupcije, političkih afera, izostanka odgovornosti i neispunjenih obećanja) i stav da je ishod izbora unaprijed poznat, pa čak i da su izbori „namješteni“ – naročito u sredinama u kojima iste stranke dominiraju godinama.
Između etnonacionalizma i građanske države: Integralna politika – novi društveni ugovor za BiH
Izborni proces oblikovan je tako da očuva postojeći etnopolitički režim. Izbori su služili (i služe) kao rituali simboličkog učešća birača u potvrđivanju egzistirajuće troetničke etno-teritorijalne vlasti – navodi prof. dr. Suad Arnautović u tekstu „Geneza izbornih procesa u Bosni i Hercegovini i moguće promjene u Ustavu i Izbornom zakonu“. Politika bi trebala služiti svim građanima, pa je razumljivo da građani, koji u takvom etnopolitičkom sistemu ne prepoznaju konkretan interes ili korist, sve češće odlučuju da ne izlaze na izbore.
Jedan od problema leži i u nedostatku političara poput Zohrana Mamdanija, koji jasno artikulišu šta namjeravaju učiniti ako dođu na vlast. Mamdani je prepoznatljiv po tome što ne ostaje na nivou apstraktnih obećanja. Ono što ga dodatno izdvaja jeste način komunikacije: direktan, pristupačan i usmjeren na stvarne probleme ljudi.
Kako je uspio mobilizirati tako veliki broj birača?
Konzervativci su vrlo uspješni u korištenju emotivnih narativa koji izazivaju strah, a strah odvodi ljude na glasanje. Mamdani ne mobilizira izazivanjem straha. On budi nadu. Nadu budi tako što kroz jasne poruke i lična svjedočenja pokazuje šta će uraditi. Desničari govore protiv koga i čega se treba boriti. Mamdani govori za šta se treba boriti – za egzistencijalnu sigurnost i ljudsko dostojanstvo, za prava svakog čovjeka, za dobrobit svih koji žive u zajednici kojom rukovidi, bez obzira slažu li se s njegovom političkom ideologijom ili ne
(3) Uvjerenje da postoji stvarna alternativa sadašnjoj društveno-političkoj situaciji.
Dodatni razlog zbog kojeg malo birača izlazi na izbore uključuje percepciju „loše političke ponude“ – nema novih ideja i programa koji bi ih inspirisali. Zbog toga mnogi građani – naročito mladi koji etnopolitiku smatraju preprekom demokratskom razvoju države (zbog etnopolitike BiH ne može u Evropsku uniju, a građani gube milione eura jer etnopolitičari „ne mogu da se dogovore“!?) – ne vide razlog da izađu na izbore. Nema novih snaga u političkoj areni BiH koji bi izveli zemlju iz postojeće pat-pozicije (država se ne može raspasti, ali se ne može ni razvijati), a to učvršćuje uvjerenje da se glasanjem neće ništa promijeniti. I tako je apatija zavladala među biračima – i onim koji žive u Bosni i Hercegovini i onim u dijaspori. Zašto apatija?
Apatija nije isto što i depresija. Apatija je emocionalno stanje koje se javlja kao rezultat dugotrajnog osjećaja bespomoćnosti. Zasnovano je na uvjerenju da nije moguće promijeniti postojeću situaciju. Osjećaj beznađa – postoji želja za promjenom, ali promjena je nedostižna – pojačava doživljaj bespomoćnosti, a bespomoćnost vodi u još dublju apatiju.
Apatija vlada i među mladima.
Mladi iz dijaspore žive u drugačijem društveno-političkom okruženju. Mnogi od njih imaju moderne svjetonazore i zastupaju liberalne političke ideologije. Kad posmatraju društveno-političku scenu u BiH čini im se da alternativni, građanski diskurs praktično ne postoji i nije poželjan. Kažu, ne izlaze na izbore jer „za koga da glasaš?“
A zašto apatični apstinenti ne uđu u političku arenu i ne uključe se u borbu za vlast?
DEMOS se bori za svoje političke ciljeve na dva načina:
- ODOZDO – od dna ka gore: kroz pokrete koji djeluju iz demosa – demos mobilizira zajednicu i podiže svijest o važnim društvenim pitanjima u zemlji.
2) ODOZGO – od vrha na dole: kroz pokrete koji djeluju „odozgo“ – formiraju se stranke i koalicije s ciljem da demokratskim putem dođu na vlast kako bi imali moć da utiču na društvenopolitička dešavanja u okviru formalnog političkog prostora (u političkoj areni).
Obje strategije su važne za ostvarivanje političkih ciljeva demosa!!
Poznato je da ljevičari rjeđe od desničara ulaze u političku arenu. Kad se bave politikom to je najčešće iz pozicije političkih analitičara. Tako se potvrđuje vjerovanje da je apatija „bolest“ koja najviše pogađa liberale i progresivce. Iznjedrila se iz osjećaja bespomoćnosti, a bespomoćnost iz stava „Mi nemamo moć da išta promijenimo“.
Zaključak i preporuke:
Kako mobilizirati dijasporu da učestvuje u političkim zbivanjima u BiH? Problem nije samo u administrativnim preprekama. Problem je i u tome što dijaspora često nema osjećaj da je zaista politički pozvana da učestvuje u oblikovanju budućnosti države. Mobilizacija dijaspore zato ne može biti zasnovana samo na pozivima tipa „Izađite na izbore“. Potrebna je ozbiljna politička strategija koja će ljudima vratiti osjećaj da njihov glas ima smisla:
1. Dijasporu treba prestati tretirati kao bankomat
Političke elite često se sjete dijaspore samo kada trebaju donacije ili glasove. Takav odnos proizvodi odbojnost i cinizam. Dijaspora mora postati ravnopravan politički subjekt. To znači:
* uključivanje stručnjaka iz dijaspore u kreiranje javnih politika;
* otvaranje savjetodavnih tijela;
* povezivanje univerziteta, kompanija i kulturnih organizacija;
* stvaranje digitalnih platformi za kontinuirano političko učešće.
Ljudi se aktiviraju kada osjete da nisu samo „rezervoar glasova“, nego dio zajedničkog projekta.
2. Potrebna je profesionalna organizacija
Mobilizacija dijaspore ne može se zasnivati na improvizaciji nekoliko sedmica pred izbore.
Potrebno je:
* formirati mreže po državama i gradovima;
* razviti baze kontakata;
* organizovati online tribine;
* pojednostaviti registraciju birača;
* imati timove koji pomažu ljudima oko administracije.
Mnogi građani iz dijaspore ne glasaju ne zato što ih politika ne zanima, nego zato što je proces komplikovan i konfuzan.
3. Dijaspora mora vidjeti rezultate svog angažmana
Ako ljudi godinama glasaju, a ništa se ne mijenja, motivacija opada (a apatija raste).
Političke organizacije koje žele podršku dijaspore moraju:
* pokazati rezultate;
* komunicirati transparentno;
* redovno izvještavati javnost;
* graditi povjerenje dugoročno.
Povjerenje birača – da stranka za koju glasaju radi dobar posao – ključna je politička valuta.
4. Potrebna je i emocionalna veza
Mnogi ljudi u dijaspori kažu da egzistiraju između dva svijeta. Često imaju osjećaj da nisu potpuno prihvaćeni tamo gdje sada žive, a nisu ni „dovoljno naši“. Zato politička komunikacija prema dijaspori ne smije biti samo tehnička. Mora sadržavati i ideju zajedništva i slati jasnu poruku:
* dijaspora nije „van Bosne i Hercegovine“, nego dio bosanskohercegovačkog društva.
5. Potrebno je da dijaspora uđe u političku arenu BiH
Ako želi postati moderna i funkcionalna država, Bosna i Hercegovina ne može sebi dozvoliti da politički ignoriše vlastitu dijasporu. Mobilizirana dijaspora može služiti kao:
* korektiv domaće politike;
* izvor novih ideja;
* most prema svijetu;
* faktor demokratizacije društva.
Da bi se to desilo, potrebno je nešto više od patriotizma i emotivnih poziva. Potrebni su ljudi koji imaju viziju i bude nadu da je moguće graditi državu koja pripada svim njenim građanima – bez obzira na to gdje trenutno žive.
IZMEĐU ETNONACIONALIZMA I GRAĐANSKE DRŽAVE
Integralna politika: Novi društveni ugovor za BiH
Asim Haračić, Nermina Mujagić, Indira Nović
Treba li Bosni i Hercegovini novi društveni ugovor o uređenju države?
Put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji je blokiran, a jedan od razloga je duboka polarizacija između dva politička pola: etnosa (narod kao kolektiv) i demosa (građani kao pojedinci).
Fokus etnosa usmjeren je na etničke identitete i etničko dobro – na ono što se smatra dobrim za bošnjački, srpski ili hrvatski narod. Etnos vjeruje da je nužno očuvati institucionalni primat etničkih identiteta čak i po cijenu ograničavanja pune ravnopravnosti svih državljana, a demos polazi od stava da politička prava ne smiju zavisiti od etničkog izjašnjavanja. Tako liberalna perspektiva etnopolitiku doživljava kao prepreku demokratskom razvoju (BiH ne može u EU!), a etnička perspektiva građanski model uređenja države doživljava kao neprijatelja koji ugrožava kolektivne identitete. U toj binarnoj logici svaka strana sebe vidi kao nosioca istine, a drugu kao prijetnju.
Na koji način integralna politika može doprinijeti da BiH prevaziđe polarizaciju etničko vs. građansko uređenje, izađe iz postojeće pat-pozicije (država se ne može raspasti, ali se ne može ni razvijati) i izraste u moderno, demokratsko društvo – tema je ove knjige.
Autori kroz interdisciplinarni pristup – politologija, socijalna psihijatrija i razvojna psihologija – analiziraju ključne probleme u bosanskohercegovačkom društvu, kao i mogućnost izgradnje inkluzivnijeg političkog prostora. Knjiga nudi konceptualni i praktični okvir za prevazilaženje ukorijenjenih političkih podjela u Bosni i Hercegovini – posebno one između etničke paradigme i ideje građanske države. Nije zamišljena isključivo kao akademski doprinos, već kao platforma za dijalog, javnu raspravu i promišljanje novih političkih pristupa, uključujući i integralnu politiku koja dobija sve više pažnje u američkoj politologiji i socijalnoj psihijatriji. Pisana je u duhu/žanr popularna politologija i psihologija. Cilj je građansko obrazovanje, širenje svijesti o važnim društveno-političkim temama i podsticanje građana (naročito mladih ljudi) da aktivno učestvuju u zbivanjima u političkoj areni.
Autori knjige su dr. Asim Haračić, psihijatar, prof. dr. Nermina Mujagić, politologinja i Indira Nović, klinička psihologinja. Izdavač je Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka.
………………………………………………………………………………………………………………………………………………..
