Piše: Sead Hambiralović
Nastavak feljtona TRI KNJIGE I „ON“ (5)
(…)
A onda je uslijedila završnica. Zadnji udarac. Banja i ”ono” na Banji (Kuća plamena mira koju je izgradila holandska Vlada). Povrh svega. Ko, kako i zašto – neka se poveže i Ovaj Dan. Pametnom je lahko složiti. Naša Guernica (Srebrenica, op.a.) je sasvim blizu!
A odšutiću to što sam na razne strane poslao odštampane brošure projekta za podršku, pa i holandskim gradovima. Neka ostane, nešto je samo moje. Kao što sam se svaki put suzdržavao kada bi mi neko pripomenuo da mi je opet nešto ukradeno. Eh, ni prvi, ni posljednji put.
Ali, ja sam Banju volio i zar zbog ”toga” više nikada ne prođem.
Pa, bilo mi je u početku jako teško, jer nisam mogao spriječiti oko, koje bi me znalo prevariti; otme se i odleti na tu stranu. Ali, želio sam biti jak, pa obično okretao glavu i ubrzavao korak. Sa okom tako, ali kako zaustaviti misao? Puštao sam je do suhe konstatacije da je to lijepo mjesto, na uzvišenju, iznad pješačke staze, među borovima. Dalje nisam, niti sam komentarisao oko izgleda; čuvao sam se te zamke, posebno jednom šta bi se bolje ”uklopilo”.
A kada sam vraćao film, dok je sve bilo vruće, imao sam mnogo susreta, pa i sa nekim iz te zemlje. Bila je neka fina dama, koja me fino saslušala i fino spakovala brošuru.
Ostale je spakovala Kata.
– Brže će stići iz Zagreba – predložila je Kata.
Jedva sam smjestio u torbu paket velikih koverti. To je bio najvažniji dio prtljaga, jer sa zaricama se nikada nije nasigurno jesu li od muke osušene ili potiho na dimu. Do leta sam imao vremena otići u poštu. Šalterska službenica ljubazno je uradila svoje. Račun je bio visok i spakovao sam ga iz navike. Kao što sam slagao i sve ostale. Ne da ih naplatim, već što se nikada nije znalo kada mogu zatrebati.
Ali, nema novca koji može sve. Čast priznanju, u onome koliko je već bilo do njih. Kajanju. Čast što su se pokazali najbolje oko prognanika. Sve je to u redu. Ali, i tri stotine puta – ali?
A Bešla?
A Đasko?
Niko se nije sjetio.
Niko se nije zamislio.
Niko nije usmjerio.
Nekoliko dana sam šutio.
Nadao se da je greška.
Nije bila greška.
Onda me proganjalo pitanje:
A šta da su ”oni” ponudili da grade Gljivu? I prihvatio. Moj grijeh možda ne bi bio veliki. Ali, kopkalo bi me. Sigurno bi me kopkalo.
Naša Guernica spominjala se često:
U izvještajima sa Suda.
O onima koji su krivi.
O onima koji bježe.
O onima koji su uhvaćeni.
Zasebno o masovnim grobnicama i ekshumacijama.
Zasebno što se čini da se vrati život gradu.
Ne bi mi dalo mira. I ne bih imao pravo da sam u ovoj koloni. Ovim ljudima pogledati u oči! (kolona autobusa na putu za Potočare, prim.a.)
I sreća je što me omaši!
Sve protekle godine živo sam za ove dane. A sada ta glavna misao, s kojom sam lijegao i dočekivao jutra, nekako se zamračila. Poranio. Treba otići, što prije! Šta god dotakneš, ne valja. Ne radujem se što odlazim. Radovao sam se povratku.
Avion je uzletio sa malim zakašnjenjem. Bilo je oblačno i brzo nestadoše bosanska brda. Još neko vrijeme se uspinjao, a kada izbi iznad oblaka, mirno zaplovi prema sjeveru…
…Ni tamo, ni ovamo – sad sam iznad svega
u ovoj širini beskraja nebeskog,
kad se sve brišu ovozemaljske muke
i kad je uvijek pored prozora lakše
uz osmijeh stjuardese koja novo piće nudi.
I pravio usporedbu. I tješio. Kaimija je prošao još i gore…
(„Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
Nastavlja u četvrtak.
P.S. Ima tu ponešto i do mene. Za sve je „kriva“ Pinga. Čuj da se ljepota GljiveMira smjesti pored žabokrečine?! Haj da se na Modracu pokuša izgraditi dječiji grad GljivaMira. Arhitekta Lennart Karlsson „zadžabe“ je skoskao idejni projekat- investicija 6,5 miliona dolara. Tadašnji gradonačelnik Bešlagić se oduševio, promovisano u Kristarnoj dvorani.
Nakon što sam bezuspješno probao „naviti“ na Norvežane, prof.dr. Azra Jaganjac je udesila sastanak sa jednom ambasadom da lobira u Briselu. Iz Örebra poslali što treba, a slijeva od mene, ispred ÖIC Kulturaliansen, potpisao (i) Per- Erik Andersson. Ali nije tek tako trehnuti tolike novce na poratno područje i ostade kao lijepa želja.
U priču ulazi Šimo Ešić, ushićeno da će njegova „Bosanska riječ“ izgraditi GljivuMira. Opet (ne)sretna Pinga! Nešto drugo kada sam vidio uplanjena slana jezera i- eto me u Bosnu u okviru IOM projekta „Povratak stručnjaka“. Bešla naredio da se brzopotezno izda urbanistička saglasnost. Ali Šimo se predomislio (?!)- pokrenuće dječije novine i predložio da budem urednik. Batalio novinarstvo, da mi se htjelo mogao i važnije u Skandinaviji – odbio, kao i prošle godine vezano za kantonalne novine. I, haj natrag u Švedsku.
Haman je moje Tuzlake izdalo strpljenje. A oko „tog“ na Banji- moglo se makar obavijestiti.
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
P.S -TUŽNA VIJEST: Preminuo je Derviš Alić, po meni jedan od najinteligentnijih nekadašnjih političara. Ostavio je lijepe tragove u mome Zvorniku, a karijeru završio na poziciji sekretara Privredne komore Tuzla. Počivaj u miru dragi prijatelju! Hvala što si sa toliko srca decenijama pratio moj umjetnički i mirovni angažman.
