Na sesiji Kruga 99 održanoj 31. maja 2026. godine, učesnici su otvorili široku raspravu o ulozi dijaspore Bosne i Hercegovine u političkom, ekonomskom i društvenom razvoju države, uz ocjenu da je njen potencijal i dalje nedovoljno sistemski prepoznat i iskorišten.
U uvodnom izlaganju, Amina Agović-Argillander istakla je da dijaspora više ne može biti posmatrana isključivo kao finansijski oslonac, već kao aktivan partner u razvoju države.
Naglašeno je da oko 34% građana rođenih u BiH danas živi u inostranstvu, dok se ukupan broj ljudi bosanskog porijekla u dijaspori procjenjuje na oko 2,2 miliona. Doznake koje godišnje dostižu više milijardi konvertibilnih maraka potvrđuju ekonomsku težinu tog segmenta društva, ali, kako je navedeno, bez adekvatne institucionalne strategije taj potencijal ostaje fragmentiran.
Poseban akcenat stavljen je na izostanak sistemskog pristupa institucija Bosne i Hercegovine prema dijaspori. U izlaganju je ocijenjeno da ne postoji jedinstvena strategija, niti jasni mehanizmi koji bi omogućili dugoročno uključivanje dijaspore u investicijske i razvojne procese. Umjesto toga, komunikacija se, kako je rečeno, najčešće svodi na ad hoc kontakte, humanitarne akcije i predizborne kampanje.
U drugom dijelu diskusije, fokus je bio na političkoj participaciji dijaspore i njenom opadajućem učešću u izbornim procesima. Edin Osmančević ukazao je na trend smanjenja izlaznosti dijaspore, uz višeslojne uzroke koji uključuju nepovjerenje u institucije, osjećaj političke instrumentalizacije i administrativne prepreke u procesu glasanja.
Prema iznesenim podacima, građani u inostranstvu i dalje su obavezni na aktivnu registraciju pred svaki izborni ciklus, dok je proces često praćen tehničkim poteškoćama, kašnjenjima i odbijanjima prijava. Takva praksa je ocijenjena kao ozbiljna prepreka ostvarivanju biračkog prava i kao faktor koji dodatno demotiviše političko učešće dijaspore.
Istaknuto je i da dugogodišnje nezadovoljstvo političkim sistemom, obilježenim korupcijom, nepotizmom i etničkim podjelama, dodatno slabi vezu između dijaspore i matične države, posebno kod mlađih generacija koje su odrasle ili se integrisale u zapadnim društvima.
U okviru prijedloga za unapređenje situacije, navedene su moguće institucionalne reforme, uključujući uvođenje pasivne registracije birača, modernizaciju elektronskih sistema glasanja, te jačanje institucionalnih kanala saradnje s dijasporom kroz posebna tijela ili ministarstva.
Treći segment rasprave odnosio se na političku dinamiku u entitetu Republika srpska. Miloš Mijatović ocijenio je da je okupljanje probosanskih političkih subjekata kroz zajedničke liste imalo određeni institucionalni efekat, uključujući povećanje broja mandata u Narodnoj skupštini Republike srpske.
Posebno je naglašena uloga dijaspore u izbornim rezultatima, uz podatke koji pokazuju značajan pad podrške antibosanskim opcijama u glasanju iz inostranstva u odnosu na ranije izborne cikluse, uz istovremeni umjeren rast podrške probosanskim strankama. Ipak, ocijenjeno je da taj trend nije praćen kontinuiranim institucionalnim radom s dijasporom, što predstavlja propuštenu priliku za dugoročno jačanje političke veze.
Zaključno, učesnici su se saglasili da dijaspora Bosne i Hercegovine predstavlja istovremeno ekonomski, politički i intelektualni resurs koji ostaje nedovoljno integrisan u institucionalni sistem države. Stabilniji i funkcionalniji odnos između države i dijaspore označen je kao jedan od ključnih preduslova za jačanje demokratskih kapaciteta i dugoročnu društvenu stabilnost Bosne i Hercegovine.
Patria
