Zvornička dijaspora je 2004/5/6. donjela nadu u prvi etnički očišćeni grad i opštinu sa najbrojnijim masovnim grobnicama u Bosni i Hercegovini. I, pokazaće se, veliki problem za V&V (vlast & vjera), a poznato kako je na kraju završilo.
Ni malo lako organizovati, a posebno odjeknuo u dlaku izbjegnuti eksces u centru grada. I, zar je potrebno da programe u funkciji mira i obnavljanja pokidanih zavičajnih veza „čuva“ policija- posebno naglasio na press konfereniciji nakon nemilog dogadjaja, koji su prenijeli (i) neki prekodrinski mediji. Potom na sastanku u opštini, da se politika „odmakne“ od ove manifestacije. S razlogom, a brojni su primjeri kako dijaspora „prolazi“ u domovini. Pogotovo kada krene ulagati u zavičaj. Pretprošlog ljeta pisao o Mehmedu Ademoviću i njegovom zgodjušnom turističkom centru na Drinjaći. Nedavno rezignirano zove- mogu li šta pomoći. Neko se „sjetio“ da gradi mini hidrocentralu i sve razbrka..!
Vidjeno, vidjeno, vidjeno…
Moj povratak je bio „druge prirode“. Prvo Tuzla, jer se tada nije moglo „priči“ Zvorniku. Obilo o glavu- „utješno“, bila usputna stanica prema Drini. A neka ne zamjeri na tolikoj emociji i cilju svih ciljeva. S početka, kada sam vrisnuo- na mezarju Kazanbašča, za vrijeme dženaze, parkiralo tridesetak auta i nemal zgažen tek zasadjeni srebrni borić, „Drvo sječanja“ na ubijene Zvorničane. Ubrzo je postavljena kapija, a najnovije prošlogodišnja blamaža kako je reagovao gradjanin Suljo Kalabaluković prema onima koji su „službeno“ došli odati poštu.
BAGATELISANJE SPOMENIKA:
Ostaje upamćeno da je dijaspora, izmedju ostalog, pokrenula inicijativu oko izgradnje spomenika na prvoj masovnoj grobnici u BiH. Formiran je Organizacioni odbor u kome je bio i predstavnik Islamske zajednice. Prihvaćeno je moje poklonjeno idejno rješenje: osnova spomenika u obliku „suze“, spomenuti srebrni bor, mermerna ploča sa natpisom, fontana sa bijelim cvijetom i okolo 9 panjeva.
Nakon što su treće godine „reflektori pogašeni“ i dijaspora otišla, nastaje „golemi problem“ oko održavanja spomenika- dva puta mjesečno čisti fontana i povremeno nanovo farba. Već 15 godina nema rješenja. I, još gore- nanizalo drugih grdnoća koje idu na dušu odgovornih iz vjerske zajednice.
E, sad, ima više „tipova“ dijaspore: ona koja gleda svoj posla, onda koja je produžena ruka V&V „ove“ BiH, i treča koja „održava vezu“ ali ne pada na pamet da se „klanja“ onima koji su najveći krivci što se tapka u mjestu. Tako onome što je preteklo srca za domovinom ostaje samo da se čudi na habere o „ljutnji“ i „revanšima“. Pisano šta se prošlog ljeta desilo na Kuli i ko je „izvrdao“ doći na sastanak. I, za nevjerovati, koja propuštena prilika oko zavičajnog turizma! Imaju vlast & vjera svoje „programe“, šta će njima domaća pamet i iskustva dijaspore. Ne zarezuje ni čuveni akademik Kemal Hanjalić – želi pomoći „zadžabe“, a pozivaju diljem svijeta. To naši ne mogu razumjeti, kao i sve moje još od potpisanog Dejtona. I zašto sam napustio sjajni posao u EU gradu kulture i turizma, zašto nisam „uzeo“ novce u Tuzli (moj autorski honorar poručio da se pošalje djeci Podrinja…), potom u Zvorniku odbio pozamašnju svotu za godišnje putne troškove. Ili najnovije: glatko odmahnuo na ponudu da „dobro zaradjujem“, jer zato nisam dolazio u BiH.
UNAKAŽENO (I) „DRVO SJEČANJA“:
Tačno prije dvije godine uradio ovaj drugi fotos, a nekoliko mjeseci kasnije zanijemio nakon još jednog („od svojih“) skrnavljenja spomenika. Bez konsultacije autora idejnog rješenja- do polovine visine skresane grane srebrnog bora!!! Sada nekako kus i još jedna, završna gorka pilula. Nisam imao volje i snage da “to” snimim, niti dižem „uzbunu“- kome? Kome..?!!
Svaki put dolazeći zaticao „novitete“ u krošnji bora: četke, sundjere, plastične flaše, krpe… Više puta pisano oko neodržavanja fontane i izgradnje nepotrebne betonske staze koja je ušla u prostor obilježja. A centralni dio mezarja, u blizini spomenika, definitivno „namijenjen“ za miješanje betona i sa gomilom šljunka. Koji manjak pijeteta i osjećaja za lijepo!
Naklon svim vjerama ovog svijeta- do ljudi je, u ovom slućaju vjerskih službenika koji su na „ti“ sa vlastodršcima i (ne)znaju šta rade. Zanijemio kada sam prvi put išao u Potočare- nisam na neke detalje mogao otšutjeti. Ili zataškanom skandalu oko ključa obnovljene Riječanske džamije u Zvorniku. Vjerovati je čestitom Izetu Nakičeviću- namjesto zahvalnosti- razočaran digao ruke. Pa su zvali iz jednog „tabora“ da se „uključim“, pozvaće TV i organizovano krenuti da se žale muftiji. Nije moje petljati se oko džamija, a razložno „savjetovao“ oko spomenute TV i pokuša drugačije…
Sve rečeno (i) o dva puta uzaludnom iniciranju sastanaka na višoj vjerskoj instanci u Tuzli vezano za spomenik. Poslao mejl Mašoviću ako može sa svoje strane, potom sa dobrom namjerom Medjureligijskom vijeću BiH vezano za „trku“ ko će više decibela sa vjerskih objekata. Ni jednog odgovora!
Pošto je Kazanbašča toliki „problem“ imao gotovo rješenje i prestane sa natezanjima. To je haman glavni problem- ko je pojedinac da „podućava“ one koji su najbliže Nebu?! A znakovito kada se neke godine javio Ilijaz Miralemović sa prijedlogom da se „uključe“ mladi- potom šutnja(?). Pretpostavljao, a nije bilo potrebe da utvrdjujem razlog.
KAZANBAŠČU OSTAVITI NA MIRU:
Jedni dobro znaju šta rade i po svim „linijama“ kao sat funkcionišu. I nedavni, novi šamar Srebrenici, moguće najbolniji jer se desio u školi. „Ima ko će“, naumpada Izet Mehinagić i to je duža priča. A neka ostane zabilježeno da je poslato pismo namjere kolegi Sakibu Smajloviću- to je njegov zavičaj, da prenese tadašnjem gradonačelniku i krene(mo) drugačije. Sve je ispokušavano i moglo probati sa GljivomMira i verifikovanim programima, prije svih „Škola za dječije ambasadore mira“, realizovane u Švedskoj. Iskusio kako kod nas (ne)funkcioniše sa e-poštom, haj tako je sigurnije. Malo sutra- odgovor čekao, čekao i okanio ćorava posla. Pitao se da nije zbog „bijelog cvijeta“ sa Kazanbašče, koji je mnogo prije osmišljen nego srebrenički. Ne mogu vjerovati da je dotle otišlo, a moje je da sumnjam.
Gdje god takne ne ide. I zato, narednog 9. aprila ostaviti na miru spomenik u predgradju Zvornika. Nema potrebe za „službene“ dolaske jer možda još nekom, kao spomenutom Sulji, „pukne film“ i saspe u lice sramotu. Poštenije je zaobići i ne prave troškovi, a olakša (i) novinarima oko fotosa da se ne vide grdnoće, posebno zabokrečina u fontani.
To smo miii i ne treba čudjenje oko aktuelne „nagrade/kazne“. Pa će nedavno akademik Esad Duraković o migranatskoj krizi. Koji dio Bosne je najpogodniji za ovaj „transfer“ ili je plan, posto se „prazni“, da nevoljnici zastalno ostanu. Naće V&V neko „rješenje“, kao i sva dosadašnja oko kolateralne štete. Tražili ste, birali. Zato razumjeti što motivi dijaspore splašnjavaju. Nada zadnja umire, a ne bez razloga, dok nije kasno, sve iz početka i neke nove temelje graditi…
P.S. Dodati od ranije. Kada je spomenik izgradjen 2005., zelenila se voda u fontani, bijeli cvijet bio bijel, životinje noću iz obližnje šume dolazile da se napoje, ptice cvrkutale. Dijaspora predala u „nadležnost“ vjerskoj zajednici – sad je muk i najtužnije mjesto na svijetu! I još gore- ozbiljne su indicije da ima još masovnih grobnica. Pisao, snimao, ukazivao- svega desetak metara od spomenika Murat Hurtić tvrdio da ih više nema, a stajali na mjestu otkrivene zadnje (!), jedanaeste u kojoj je prije nekoliko godina ekshumiran i legendarni zvornički novinar Kjašif Smajlović…
(Fotos 1: dio novinskih članaka (film Kazanbašča postavljen je na YouTube); 2: posljednji snimak srebrnog bora neposredno pored skrnavljenje; 3: nekadašnji izgled fontane; 4: zadnjih 15 godina ovako je najčešće izgledala).
__
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
