Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne) leti 485 / Hajmo vježbati vedrinu: SVEDENA RATNA PRIČA

banner

Piše: Sead Hambiralović

Sekvenca sa Prijekog suda u direkciji nekadašnjeg zvorničkog Alhosa je opisana u knjizi Bijeli cvijet iznad puta, a reprizirana nedavno na ovome mjestu. Dobro osmišljena režija tog aprila 92. sa “razgovorom” – upozorenjem sa dugim pauzama sveukupno u 5-6 minuta i u samo nekoliko rečenica:

“Sedite.

Ovde imaju tri vojske.

Mislim da smo se razumeli.

Možete ići”.

Biće više razloga zašto u Zvorniku nisam ni “taknut”. Haman ostalo od djeda: “Ovog čoveka pustite smesta, devetom kolenu ako šta usfali ja ću da vam sudim!, zagrmio je Kovačević sa glavnog mjesta u Kasini…; ostalo od oca a vjerovatno zbrojeno šta je njegov hairlija (u)radio do četrdesete, posebno zadnjih mjeseci pred rat.

I DOBRE VILE POMOGLE: U toj sekundi da spasonosno sine koga u stanu “čekam” kada su “trojica” banula na vrata, zbublala i automatima s leđa pritisla uza zid; ili kada sam u trenu posumnjao u mutni Repićev pogled. Namjesto desno prema holelu “Jezero”, kako mu je naređeno, na kraju mosta smotao prema Loznici; posumnjao i kod Jugobanke na Čauševcu kada je “organizovano” da me dvojica sa “ladom” izvuku iz oslobođenog- okupiranog grada i dao se u bijeg prema Beksuji. Onda kako se lijepo pokazao komšiluk. Razumjeti što se prepao Dragoljub Stojanović dok sam ručao kod njega, kada su se prolomili glasovi sa ulice da me traže. Dragana Stefanovića s naklonom spominjao u švedskim gradovima tokom promocija knjige dr. Svetlane Broz, Dobri ljudi u vremenu zla.  I ispunio obečanje kad odem u rodni grad položim cvijet na njegovo vječno počivalište; pa noćni voz Beograd – Bar, šta je pomoglo da me ne “skinu”, slično u gluho doba noći na jugoslovensko- mađarskoj granici sasvim sigurno odlučio putni nalog “Borbe”…

Dalje ne treba,                                                                                                                                            

dalje ne treba.

A mogao sam na vrijeme pobjeći. Stidio bih se- ostao sam da “vidim”.

Da nisam ne bi sada bilo ovoliko priče.

. . .

E pa, i ja sam kao neki režiser i trebalo je vremena i vremena za ovaj “scenario” susreta sa Miletom Erićem, nakon 31 godine. Bila je prva “verzija” da se sretnemo na Mejdanu kod zvorničkog mosta. Nadošao sam da je bolje i vedrije na tuzlanskim slanim jezerima.

I sa mjerom “šta je bilo”, jer- sve je rečeno, napisano, snimljeno, dokazano, presuđeno… već može li ikako DaBudeBolje. Miletova “rola” sa Prijekog suda dobro je odigrana. Ovo je za drugu mirnodopsku- nikakve “instrukcije” niti zadatak. Prati moje objave, ponekad prokomentariše a juče je bila prilika za više utisaka i ako odluči neka prenese kome misli da treba.

A s razlogom naglasio na nedavnom sastanku sa Gradskom upravom: Eto dokle smo došli- sa zapada bombarder preliječe, pa da je još sa istoka doletio mogli smo se svi zajedno slikati.

SA VISINE BOLJE SE VIDI: S razlogom da se jedna od dramatičnih zvorničkih ratnih priča nakon 31 godinu svede u dobrom ozračju tuzlanskih slanih jezera

GRADITI NEKE NOVE TEMELJE: Nema ga ko se nije “ogledao” oko “ekspertize” naših prostora. Ne ide, pa ne ide. Nedavni tragični događaji u Beogradu i Lukavcu pokazali su dno- do onih koji su trebali biti naša budućnost. I zato sam u korespodenciji oko pripreme ovog susreta “presjekao” svaku viđenu priču oko naših (ne)prilika, već hajmo konkretno odmah i sad pokušati da se krene iz ćorsokaka. Od politike ništa, od struke ništa- ostaju onih “odozdola”, komšije, susjedi, sa običnim, najobičnijim  krenuti sa “armiranom mrežom” i probati graditi nove temelje nekog boljeg i pravednijeg svijeta.

Skeptik neka fura svoje. Vrijedi pokušati. Na tom sastanku u Zvorniku po prvi put sam osjetio potrebnu energiju mlađih ljudi. Na koncu je li pošteno da se ovaj Zvornik “broji” od 92., i minimum minimuma da se na spomeniku u centru postavi neveliki biljeg da su ovdje postojali još neki. Sa prigodnim znakom, Bijelim golubom ili Bijelim cvijetom sa obilježja na Kazanbašči, koji je mnogo prije nastao od srebreničkog, a ispod kratki tekst: Zvornik, 1410-1992. I oda posthumno priznanje nekadašnjoj opštinskoj matičarki Nadi Ostojić i po njoj nazove najkomšijskija ulica gdje je moja kuća-  bila takva nekad pa i sad. Pored mene jedini (pre)ostao Ljube Đurđić, a upitati “nove” jesu li saglasni: Radu i Tomu Franjća, Željka Trišića ili Tanju i Andriju Zrnovića…

Bila bi to dobra početna vijest, a tek ako se zatalasa oko ideje da se Gljiva Mira izgradi na Diviču, pa foto- safariji “Traži se Don Kihot” i otvaranje “Staze GljivaMira”, Čauševac- Kula- Divič, prenese program Škole da Dječije ambasadore mira sa skandinavskim referencama, krene sa pripremom otvaranje muzejske postavke Bijeli golub, sa prenesenim eksponatima iz Norveške I Švedske…

Oko “ukazanja” u Međugorju oprečna su mišljenja. Ovo je nešto drugo- istina. I ni malo slučajno tolike godine “pakovane” priče i da se baš “ukaže” na obalama Drine, pored Zvorničkog jezera.

U vezi kolumna:

Ranija:

_________

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja se na Fb stranici Gljiva Mira, a prenose: BIH DIJASPORA INFODESK ili portal BHDINFODESK i šalje na oko 200 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com

Related posts

Bijeli golub ponovo (ne) leti 503:  HILMO NASTAVLJA AVDIBEGOVU PRIČU

Editor

Slatko ćoše – najslađe sarajevsko raskršće

Bijeli golub ponovo (ne)leti 438: „POLETIĆE, PIHTIJA BIJELI GOLUB..!“

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment