Nije ovaj grad samo grad. Nisu njegove zgrade samo mjesta za stanovanje, niti aleje i parkovi samo za šetanje. Nisu njegovi ljudi samo za životarenje, niti su godine samo za starenje. Nije ovaj grad samo grad, ovaj grad je univerzum sa hiljade planeta koje stanu u njegovu kotlinu, među te planine slavnije od Olimpa. Ovaj grad je beskonačnost svega. Različitost koja graniči s identičnosti. Ovdje je sve drugačije, nikada onako kako vidiš. Ovdje se rađaju osjećaji i ne umiru nade, ovdje se daje sve što se može dati, ne tražeći ništa zauzvrat. A opet se dobije sve. Ovaj grad odnekud dobije sve. Niti sva otimanja dostojanstva i časti, ispaljene granate i ispucani metci, pripajanja i razdvajanja nisu ga poljuljala. Ovaj grad miriše na cvijeće i barut istovremeno. Udiše nemir, izdiše slobodu. Osluhne nevolju, prepriča bajku. Zna sve folove. Odrasta Sarajevo u svakom od nas, postaje dio bića, brat blizanac, pa postajemo slični, isti, žilavi i spremni na sve.
Ima jedan četverocifreni broj u ovom gradu koji i dan danas odjekuje među zidovima i među rajom. Koji se ćutke spominje, a da ne može glasnije. I koji je uvijek popraćen uzdahom. Broj 1601. Broj razigranih dječijih duša koje su svoju igru bezbrižno nastavile na nekom boljem i mirnijem mjestu, sa puno ljepšim loptama, lutkama, klikerima i autićima. Igrališta su za tren ostala pusta, ali nikada bez smijeha i dovikivanja. Ostale su suze. I broj 1601, koji je sve osim broj. Svaka njegova cifra je jedinstven život i nedočekana prilika u ovom gradu, u ovoj zemlji, na ovoj planeti. Ostale su majke i očevi sa polupraznim životima i godinama koje broje unazad. Doba nevinosti i jedne jedine želje, želje za igrom je prekinuto. Bar za naše oči i naše uši. A baš su djeca ovome gradu poklanjala osjećaj mira. Osjećaj da je sve uredu. Bar na tren. Kada vidiš nasmijanu djecu punu mašte, stane onaj sveprisutni strah, kada čuješ dječiju graju, ona nadjačava svu buku i sve detonacije. Kada gledaš djecu kako se igraju, svaki rat zaboraviš. I onda jedna granata rasprši sve snove, zaustavi vrijeme koje više nikada neće teći bezbrižno, jer je dječiji sat na nečijoj nejakoj ruci stao za sva vremena. Kao i hiljade drugih satova. Od hiljade druge djece… A bili su moji vršnjaci. Bili smo jedno. Za sve majke djeca su još tu. I nakon dvadeset i više godina ona ista dječija lica se smiju, one iste ručice grle majčina ramena i onim istim glasom govore kako je sve uredu. Pa namignu i smiješeći se vrate na vječna igrališta. A majke po ko zna koji put puste suzu kao molitvu, direktno iz srca. I onda shvatiš da nakon svih ratova i tragedija u našem rječniku još ne postoji riječ za majku koja je izgubila dijete. Pojam bez imena, majka bez djeteta. Rijetke su stvari pred kojima bi pogeo glavu, ali to je jedna od njih. Ono pred čime bi zatvorio oči.
Pretrpi Sarajevo sve. Pretrpe Sarajlije sve. Ljudi otupe zube pričajući kako je ovo jedinstven grad. Nikada oboren i pokoren. Samo istrajan da uvijek i opet bude Sarajevo. Grad sa merhametli ljudima koji sve što žele je da mirno žive. Da djeca imaju majke i očeve, majke i očevi da imaju djecu, da se vole i zajedno grade budućnost sebe i budućnost ovog grada. Hiljade vojnika nisu nadjačale inat našeg čovjeka, 1425 dana opsade nije odnijelo slobodu, hiljade vatri nije nadjačalo plamen one Vječne, koja gori potiho i nenametljivo. Baš kao što tiha voda lomi brijegove, tako i Sarajevo u svojoj tišini najače lomi sve što mu stane na put ka slobodi, jer zna da se bori za pravu stvar. Ali opet ti ovaj grad prvo podari osmijeh, jer šta ćeš, tako smo naučili.
O autoru: Perspektivni pisac iz Sarajeva, Kemal Valjevčić, dio je plejade mladih pisaca Bosne i Hercegovine. Navika pisanja poezije i proze mu je usađena od malena, tako da je svoj opus nastavio i u mladalačkim danima. U današnjem vremenu, kada je omladina nezainteresovana za doprinos društvu, Kemal piše knjige i ostavlja svoj pečat na kulturnom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine. Kako kaže, pisanje je dio njegovog života i želi da se, mladi prije svega, što više zainteresuju za knjigu, kao dio odgoja i kvalitetno provedenog vremena.
Kemal iza sebe ima dvije knjige. Posljednja, izdata 2017. god. je ostavila poseban utisak na čitateljstvo, jer predstavlja iskren i vjerodostojan pečat pišćevog života, kroz niz uzbudljivih priča o odrastanju i sadašnjosti. Knjiga, nazvana „Iza beskonačnosti“ je štivo kojem nećete naći slično. Unikatno samo po sebi, predstavlja kazivanje o ratnom dobu Sarajeva, odrastanju jednog djeteta u ratnim i poslijeratnim okolnostima. U knjizi se mogu naći i motivacijske priče, te priče o sarajevskoj sadašnjosti. Svaka priča je svijet za sebe, ispričan do u pojedinosti dešavanja. U knjizi postoji i jedna pjesma o Bosni, koja je simbolično napisana bosančicom, u cilju očuvanja posebnosti bosanskog autohtonog pisma. Generalno, knjiga „Iza beskonačnosti“ govori o životu u ratnom i postratnom Sarajevu, kroz prizmu djeteta, te ljepotama Bosne i sadašnjosti života.
Prije ove knjige, Kemal je 2014. god. izdao knjigu poezije „Putem inspiracije“. Poezija je njegova prva ljubav i u toj knjizi autor piše o ljubavi, prirodi, njegovim mladalačkim razmišljanjima o svakodnevnici koja nas okružuje. Pjesme u toj knjizi su izabrane pjesme koje je Kemal stvarao deceniju unazad. Zrela razmišljanja i nove ideje se prolamaju preko svake rime, svakog novog naslova.
Kemal živi i djeluje u glavom gradu Bosne i Hercegovine, gdje je rođen, gdje je i odrastao u ratu i gdje je i danas. Ispred njega su novi izazovi stvaranja, jedinstven, unikatan stil pisanja i razvijanje ideje doprinosa kulturi Bosne i Hercegovine. Iza njega su dvije prelijepe knjige, koje svako treba pročitati i oduševiti se posebnošću književnog izražaja i fascinantnim pričama i pjesmama!
BHDINFODESK
